Kao i svaki bend, tako će vam i Yo La Tengo reći da su izabrali ime samo zato što su se morali nekako nazvati, a njihovo ime koje na španjolskom znači “Imam ju” odnosi se na jednu davnu anegdotu s bejzbol utakmice. Bend postoji već gotovo 30 godina, no njegovi osnivači, Ira Kaplan i bubnjarka Georgia Hubley, u vezi su još i duže. Od 1992. s njima je i basist James McNew, a još od prvog albuma 1986. godine slove za jedan od najskromnijih bendova koji odbija sve povlastice koje pruža status rock’n’roll zvijezda, a muziku stvaraju po vlastitim pravilima. Trinaesti studijski album “Fade”, objavljen početkom godine, samo je potvrdio njihovu jedinstvenu poziciju unutar indie žanra, a uoči koncerta u Tvornici kulture 8. studenog, naš sugovornik s druge strane telefonske žice bio je frontmen benda Ira Kaplan.
Prošle godine objavljena je knjiga Jessea Jarnowa “Big Day Coming: Yo La Tengo and The Rise of Indie Rock”. Unatoč tome što vješto skrivate svoju privatnost ipak ste odlučili ispričati svoju priču?
- Istina je da nismo mi sami odlučili to raditi, već nas je Jarnow prvi kontaktirao. No, ne mogu reći da nam ne ne laska; zapravo je vrlo lijep osjećaj od benda o kojem nitko nije napisao knjigu postati bend o kojem postoji knjiga.
Knjiga počinje prikazom vašeg rodnog grada Hobokena u saveznoj državi New Jersey. Što je tako posebno u njemu i možete li se prisjetiti kako je on izgledao u vrijeme kada ste počinjali?
- Da budem točan, to zapravo nije naš rodni grad jer nitko od nas nije tamo rođen. Georgia i ja preselili smo u Hoboken 1981. godine; ne mogu govoriti u Jessejevo ime, ali razlog zbog kojeg smo nas dvoje preselili tamo bio je klub Maxwell’s, mali klub za svega 200 ljudi, koji se nažalost zatvorio ovo ljeto. Volim ovaj grad i činjenicu da je tako blizu New Yorka, ali ne može biti različitiji nego što je New York. Ne znam čini li ga to posebnim, ali ga svakako čini drugačijim. Maxwell je bio u blizini naše kuće i isprva smo oboje radili tamo: Georgia je bila DJ, a ja sam bio zadužen za zvuk i tehniku. Nekada je to bio grad “plavih ovratnika”, no danas je vrlo popularno mjesto za život.
Hoboken je također grad u kojem je odigrana prva bejzbol utakmica u povijesti, pa se smatra i rodnim mjestom ovog sporta. Vi i Georgia veliki ste fanovi bejzbola, jedna od rijetkih stvari iz privatnog života koju ne skrivate, pa je čak i bend dobio ime po jednoj anegdoti s terena.
- Tako je, navijači smo New York Metsa i kad god imamo vremena odlazimo na utakmice.
Prije nego što ste osnovali bend bili ste glazbeni novinar; krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih pisali ste za časopise New York Rocker i Village Voice?
- Čitav svoj život htio sam se baviti glazbom, no tijekom puberteta bio sam vrlo sramežljiv, onda sam upoznao Georgiju i oboje smo bili jednako sramežljivi. I kako već nisam radio ono što najviše želim, a istovremeno sam bio predani konzument muzike i kupovao ploče, kada sam bio na fakultetu počeo sam pisati za studentske novine. To se činilo kao dobar način da budem blizu glazbe i onoga što volim raditi.
Neobično je da bend koji iza sebe ima 13 albuma toliko pažnje posvećuje obradama. Koje covere najviše volite svirati?
- Stvarno ti je to čudno? Uvijek čitam da Bob Dylan svira obrade, a on barem ima pregršt vlastitih albuma (smijeh). Kada sam odlazio u CBGB, uvijek sam mislio da bi pravo pitanje bilo “Zašto ne svirate covere?”. Bendovi na koncertima često sviraju najveće hitove, a ja ne volim znati što slijedi i kakva će biti set-lista. Obrade koje sviramo one su koji se čine ispravnim u tom trenutku, ali ako ti i kažem koje su nam omiljene, mogu garantirati da ih nećete čuti na koncertu (smijeh). Prošli tjedan u Australiji svirali smo dva seta: glasniji i tiši; u tišem setu svirali smo pjesmu Kinksa “Better Things”, a na bisu “I Heard Her Call My Name” Velvet Underground, “Farmer’s Daughter” The Beach Boysa i “My Little Corner Of The World” Anite Bryant. Akustične i električne setove uveli smo ove godine, dok smo razmišljali što da radimo s pjesmama na “Fade”, našem novom albumu na kojem se nalazi mnogo tiših stvari. Taj koncept nam se jako svidio, pa smo nastavili s njim.
Prati vas reputacija velikih gurmana dok ste na turneji, i navodno vrlo ozbiljno shvaćate hranu. Ima li nešto što biste voljeli isprobati u Hrvatskoj?
- U većini gradova koje posjećujemo ostajemo samo jedan dan i kako u tako kratko vrijeme nismo u mogućnosti iskusiti kulturu te zemlje, hrana je za nas najbolji način da steknemo dojam gdje smo. U Hrvatskoj definitivno nećemo jesti hamburgere, već nešto sasvim tipično za tu regiju.