Objavljena je monografija “Kincl” o bogatom opusu akademika Branka Kincla koja će idući mjesec biti predstavljena u HAZU. Riječ je o publikaciji u kojoj su sabrana arhitektonska djela poznatog zagrebačkog arhitekta koji je većinu ostvarenja realizirao u svom rodnom gradu te Istri i Osijeku.
Opus obuhvaća njegovu hvaljenu stanogradnju u Zagrebu, Teniski centar Tuškanac, stadion u Maksimiru i niz djela različita sadržaja zaključno s aktualnim projektom za Zračnu luku Franjo Tuđman čije je uređenje pri kraju. Autorstvo na tom projektu dijeli s Velimirom Neidhardtom i Jurom Radićem. Monografija “Kincl” ovih je dana primila i važnu svjetsku nagradu Award of excellence, Typography competition za 2017. godinu, za koju je knjigu kandidirao HAZU.
Razgovaramo u njegovu uredu u Vodnikovoj ulici gdje tvrtka Kincl d.o.o. ima sjedište.
Odakle potreba za monografijom?
- Nakon pune pedeset dvije godine rada došlo je vrijeme zaključivanja, što znači da je obveza i dužnost svakog stvaraoca prezentirati svoj opus kroz prizmu kritičke prosudbe djelovanja. Međutim, rad na monografiji otkrio mi je mnogo stvari kojih nisam bio svjestan, kroz sve te godine djelovanja uz projektiranje nastao je veliki materijal znanstvenih, stručnih te ostalih tekstova. Razmišljam da i taj materijal prezentiram javnosti u jednom zborniku tekstova.
Kad već podvlačite crtu, na što ste najviše ponosni?
- Mislim da su mnoge nagrade i konstanta djelovanja kroz sve te godine određena vrijednost.
Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu preuzeli ste katedru Stanovanje od Drage Galića. No vi ste, o čemu se manje zna, 60-ih godina nakon studija bili na studijskoj praksi kod arhitekta Vjenceslava Richtera, sudionika paradigme suvremenosti u likovnoj umjetnosti kojoj ste se vraćali često.
- Richter je imao veliki utjecaj na likovnu scenu onog vremena, pa tako i na mene, jedan je od najinteligentnijih i najtalentiranijih ljudi koje sam upoznao. Shvatio sam na njegovu primjeru razinu širine koja je za arhitekta nužna u njegovu djelovanju. Bio je predvodnik suvremenosti. Njegov uvid i povezivanje svih područja likovne umjetnosti u jedinstvenu cjelinu, arhitekturu, za mene je bilo važno iskustvo.
Neki su vaši projekti u njegovu duhu.
- Misli velikana suvremene likovne umjetnosti prisutne su u mom radu. Pročelje tvornice u Kanfanaru dinamička je vizualizacija strukture pročelja u tom duhu.
U monografiji se može vidjeti i nerealizirani projekt nebodera Boogie Woogie na Savi, koji kao da plešu.
- Tu se radi o istraživanju pročelja skupine zgrada koja su atribuirana likovnošću djela Pieta Mondriana “Broadway Boogie Woogie”.
Radili ste proširenje vile u Nazorovoj za predsjednika Franju Tuđmana, faksimilnu rekonstrukciju dvorca Kulmer za Ivicu Todorića...
- Od obiteljskih kuća, smatram da sam najviše uspio radeći kuću obitelji Ivančić u Buzetu.
Obiteljska kuća Ivančić u Buzetu
Kolega Židak danas piše da se planira prodati stadion u Kranjčevićevoj ulici da se tim novcem napravi krov nad stadionom Dinama. Što mislite o tome da stadion u Kranjčevićevoj ne bude više stadion, možda neki trgovački centar...
- Razmišljanja o Kranjčevićevoj bilo je i 90-ih godina, kada se razmatralo gdje uopće graditi natkriveni stadion u Zagrebu. Ideja je bila da se Kranjčevićeva kao manji stadion natkrije, da se tome pristupilo vjerojatno bi se do kraja i realiziralo, bilo bi jeftinije. Odlučilo se graditi natkriveni Maksimirski stadion za 60.000 gledatelja. No oko Kranjčevićeve se zauzeo principijelan stav da se sportske i rekreativne površine u gradu sačuvaju, uređuju i obnavljaju, a ne da postanu predmet trgovanja gradskim zemljištem.
A što je s Maksimirskim stadionom? Vi ste 2014. godine napravili kompletan projekt stadiona.
- Za mene je stadion u Maksimiru bio završena priča jer smo za Europsko prvenstvo 2012., koje nažalost nismo dobili, kompletno dovršili četiri projekta stadiona u Hrvatskoj - Osijek, Zagreb, Rijeka i Split, što je u natječaju bio uvjet UEFA-e. Stadione smo projektirali (3LHD, Magaš, Kincl) u suradnji s ekipom UEFA-e na brojnim radionicama u Budimpešti i Zagrebu. Nažalost nismo dobili prvenstvo, ali su projektne dokumentacije ostale. U svibnju iste godine na sastanku s gradonačelnikom Milanom Bandićem i gospodinom Zdravkom Mamićem dogovorili smo da napravimo racionalizaciju projekta Maksimirskog stadiona za 35.000 gledatelja s etapnom realizacijom krova, što je i učinjeno. Zbog toga mislim da je otvaranje problema ponovnog projektiranja rekonstrukcije stadiona Maksimir potpuna besmislica. Novi stadion na drugoj lokaciji, što god je tome razlog, sigurno je opcija koju bi trebalo razmotriti, ali uvijek putem arhitektonskog natječaja.
Maksimirski stadion
Kakav je projekt nova zračna luka Franjo Tuđman?
- To je prvonagrađeni projekt na međunarodnom natječaju čija je karakteristika high tech arhitektura. S jedne strane likovni je koncept izveden iz atribucija kao dijela konteksta, s druge strane radi se o jednom visoko sofisticiranom procesu digitalnog projektiranja u kojem se zadani parametri povezuju integriranim digitalnim procesima. Tako nastaje originalni arhitektonski oblik. Aerodrom projektiramo od 2007. godine, bio je to kompleksan posao koji traži vrijeme i provjere u 3D-modelu. Projektiranje aerodroma bilo je moguće realizirati jedino uz relativno mlade i vrhunski obrazovane stručnjake u kompjutorskom modeliranju.
Zračna luka Franjo Tuđman
Već ste 70-ih godina pokazali zanimanje za računala, pionir ste u struci po pitanju njihova korištenja u radu.
- Richter nas je upućivao i učio maštati o budućnosti. No on je bio i fantastičan organizator i poznavatelj tehnike komunikacije u timu, na velikim projektima u pravilu sudjeluje veliki broj projektanata, komunikacija u takvoj sredini traži mnogo truda da bi arhitektova ideja našla put do cilja. Na projektu Zračne luke Zagreb, uz autorsku suradnju, kao glavni projektant imao sam sreću surađivati s mladim timom ureda Kincl d.o.o. i još nekoliko mlađih, što je za mene bilo izvanredno iskustvo i zadovoljstvo u radu. Rad je bio zahtjevan, često mučan i vremenski dugačak, do kasnih noćnih sati. Ovi mladi ljudi pokazali su veliki potencijal i znanje u svom radu, siguran sam da će u budućnosti postizati vrhunske rezultate u arhitekturi.
Tvornica u Kanfanaru
Kamo će nas u budućnosti odvesti računala u arhitektonskom projektiranju?
- Sa studentima sam 2007. godine na AF-u radio integralni rad “Hipotetski modeli razvoja grada”. Radi se o konceptu i metodi u projektiranju dvaju paralelnih arhitektonskih svjetova, realnog i virtualnog. U virtualnom se stvaraju koncepcije ili strategije prostornog razvoja, a u realnom se svijetu najbolje odabrani primjeri projektiraju i realiziraju. Nakon tog iskustva želja je bila stvoriti virtualni laboratorij na AF-u. Kao sveučilište upitali smo Grad Zagreb za sredstva, tražili smo 45.000 eura, ali nam nažalost nisu odgovorili. To bi iskustvo otvorilo nove horizonte razmišljanja kod studenata. Softver smo u pripremi prijedloga za laboratorij tražili u Njemačkoj, Izraelu i Nizozemskoj, zemljama koje su prve razmišljale u sličnom smjeru. Da smo krenuli u tom smjeru, mogli smo biti među prvima u Europi. Prošlo je otad već deset godina i sigurno je negdje kod nas netko blizu sličnog rješenja i pojavit će se uskoro.
To je moja sudbina, malo prebrzo trčim...