Naslovne slike za izložbu Šime Perića “Osjećaj vedrine”, koja se otvara večeras u Radničkoj galeriji, nastale su u razdoblju između 1984. i 1986., desetljeće nakon što je umjetnik odlučio da će slikati i na kružnim platnima, promatrajući krug kao geometrijski simbol najbliži savršenstvu.
Naizgled su apstraktne, no imaju temelja u svakodnevici, pa kustosica izložbe Iva Körbler na slikama nazire ženski akt, školjku ili lomljenje sunca s otoka Brača na kojemu je umjetnik proveo dio svoje mladosti. Najranija slika na izložbi “Bijeli rondo” datira u 1974. godinu, nazivi slika koji slijede jasno govore o njegovim preokupacijama, “Listopad”, “Ožujak”, “Pjesnikov dan”.
Izložene su i skulpture, najnovija je “Energija noći” iz 2005, skulptura izvedena u tehnici drva i bajca. Najčešće konveksno-konkavnog oblika, skulpture su manjeg formata, simboličnog značenja, i na neki se način nadovezuju na umjetnikov temeljni interes, a to je slikarstvo. Prva kiparska djela potječu iz osamdesetih godina, prva slikarska tri desetljeća ranije.
Šimi Periću je 96 godina, sa suprugom živi u centru Zagreba, i danas povremeno stvara. Radi sa svijetlom paletom, a ako se ponovno, simbolički gleda i najnovije slike i paletu koju koristi, i dalje je prisutan optimizam.
Djetinjstvo
Kolorizam vidljiv na slikama koje će se moći pogledati na izložbi, u Perićevoj se umjetnosti pojavljuje krajem šezdesetih godina. U ranim se fazama, nakon “obavezne” figuracije prisutne odmah po školovanju, okreće prvo slikarstvu u tehnici drippinga, pa enformela, lirske apstrakcije, gestualnom slikarstvu...
Ne može se reći da ga se do sada zaobilazilo, imao je monografske izložbe i u zagrebačkoj Modernoj galeriji, Umjetničkom paviljonu, i u splitskoj Galeriji umjetnina, monografiju su mu napisali Tonko Maroević i Mladenka Šolman, no svejedno se čini da je rjeđe prisutan u javnoj percepciji.
“Šime Perić je i danas samozatajan, kao što je bio i u ranijim godinama života. On nije imao tu probitačnost nekih drugih njegovih kolega, poslijeratnog razdoblja, no nije ništa lošiji od njih”, kaže nam jedan od njegovih studenata Zlatan Vrkljan.
Perić je predavao na Likovnoj akademiji, kod njega su diplomirali jaki umjetnici, Vatroslav Kuliš, Milivoj Bijelić, Željko Lapuh, Zlatan Vrkljan.
Šime Perić, također, umjetnik je bogatog i vrlo zanimljiva životopisa. Rođen je dvije godine nakon završetka Prvog svjetskog rata u Čileu, u ožujku 1920. godine. Kao i mnoge druge obitelji, a poglavito one s dalmatinskih otoka, i njegova je egzistenciju potražila u Južnoj Americi. Živjeli su u mjestu Antofagasta. Kao središte rudarske regije, uostalom, Antofagasta privlačila je mnoge doseljenike, a najveće imigrantske zajednice bile su upravo iz Hrvatske. Umjetnik je bio premlad da se tada bavi službeno umjetnošću, crtao je tek u pučkoškolskim klupama (njegov je talent zarana prepoznat), no sjećanja su se na čileansko djetinjstvo često kasnije znala pronaći u njegovim djelima.
Otac mu je radio u rudnicima bakra i srebra, nakratko je otvorio i dućan, no brojna obitelj od toga nije mogla živjeti. Šime Perić bio je prvo od petoro djece. Kad mu je bilo šest godina, vraćaju se u Ložišća na Braču, odakle je njegova obitelj rodom. Ni tu ne uspijevaju pronaći egzistenciju, ponovno se vraćaju u Antofagastu, pa ponovno u Ložišća, školuje se na dva kontinenta, za dječaka njegove dobi bila je to avantura, prije nego nelagoda.
Već je tada dobro znao da želi biti slikar, pa u Splitu nakon gimnazije zarađuje aranžirajući izloge, no razmišljajući kako da paralelno upiše Likovnu akademiju.
Školovanje
Kako je izbio Drugi svjetski rat, ne uspijeva upisati u tom trenu željeno školovanje, no pridružuje se partizanima, i tamo uređuje zidne novine, crta, ilustrira partizanske publikacije. Podsjetimo kako su u partizanima za isto bili zaduženi i Edo Murtić i Zlatko Prica.
No, kako nije imao novca, Perić nakon rata odlazi po stipendiji u beogradsku Vojnu kartografsku školu, smatrali su da je to škola koja će mu odgovarati jer dobro crta, no to nije bilo ono što je ovaj umjetnik želio.
Uspijeva upisati Akademiju za primijenjenu umjetnost u Beogradu, nakon čega na École Nationale Supérieure des Beaux-Arts odlazi na doškolovanje iz fresko slikarstva. Imao je prethodnog iskustva, kopirao je freske u samostanima Mileševo, Sopoćani, Studenica... Bio je izvrstan student, pozivaju ga Louvre, da se uvršava u restauraciji, no on Louvre odbija i od tada kreće njegov ozbiljniji umjetnički put...
Radio je, po dolasku u Zagreb, u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, i član je skupine “Mart”. Jedan je i od osnivača tada znamenite Galerije Forum, krajem šezdesetih s Murtićem i Nives K-K, galerije osnovane s temeljnim ciljem da umjetnici izlažu umjetnike.