I njezina majka koja je iz Hrvatske, i njezin otac, Indijac, govorili su engleski jezik sa svojom kćeri jedinicom. Ipak, Gaella Gottwald hrvatski govori sasvim solidno, sa samo malim pogreškama u padežima, posve razumljivim za stranca.
Rođena je u Montrealu u Kanadi. No, mnoge je mjesece u ranim godinama svog djetinjstva provela s bakom u Kutini, naime, njezini su roditelji mnogo radili, a smatrali su da je bolje da dijete odgaja rodbina, nego dadilje.
Otac je ekonomist, majka arhitektica i urbanistica.
Nepovoljne okolnosti
Kada se, prije četiri godine, prvi put prijavila na natječaj za ravnateljicu Hrvatskog društva likovnih umjetnika, i na tom natječaju pobijedila, o njoj nismo znali doslovce ništa, pa je bilo nemoguće unaprijed prognozirati kako će izgledati njezin mandat (slično je i s novom ravnateljicom Ivanom Krnjić, kojoj mandat počinje 1. srpnja). Mogli su se pronaći tek njezini slikarski radovi prepuni boja, na kojima je pomalo vidljiv utjecaj indijske narodne umjetnosti i hrvatske naive. Sada, nakon odrađena dva mandata, možemo suditi - svojski je odradila posao. Njezina je odluka da odlazi, ne želi se još jednom prijaviti, iako se čini da bi bio lud onaj koji je ne bi ponovno primio.
Naime, kada je došla na čelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika, okolnosti su bile, blago rečeno, nepovoljne. Upravo je na snagu bila stupila presuda koju je dobila nekadašnja ravnateljica te institucije Nevena Tudor, koja ih je tužila jer je dobila otkaz u vrijeme trudnoće. Riječ je o grijesima bivše uprave, koji su stupili na snagu kad je došla nova uprava, a sud je presudio da joj Društvo mora isplatiti 800 tisuća kuna. U isto vrijeme, povišen je najam zgrade za 800 posto.
Poznato je da HDLU nema ni grijanje niti klimu, pa je ljeti neizdrživo vruće, a zimi se radi u kaputima. Bilo bi, dakle, najlakše odustati i krenuti u novi grad, pogotovo za nomada poput Gaelle. No, odlučila je ostati. Aplicirala je za europske fondove, u jednom trenutku je čak posudila i svoj džeparac, i uspjela tu instituciju dići na noge. Postoji latentni sukob između sadašnje uprave HDLU-a i umjetnika koji ovu upravu osporavaju, ona je uspjela ostati po strani.
Zapravo je šteta da odlazi sada kad je postavila temelje i kad je krenula s projektima poput Lindberghove izložbe, no u njezinoj je prirodi da ide dalje. Sad ima drugi zacrtani put, bavit će se art-terapijom. “U Americi ama baš svi idu psihijatru, u Europi nije tako, a potrebno je liječenje te vrste”, kaže.
Planira otvoriti centre za art-terapiju u kojima bi se, s jedne strane, menadžeri rješavali nakupljenog stresa, dok bi s druge strane volonterski radila s onima kojima je to najpotrebnije. Art-terapijom se bavila i tijekom svog školovanja u Beču, kada je radila s djecom izbjeglica s ratom zahvaćenih područja bivše Jugoslavije.
Rad s Gagosianom
Diplomirala je teoriju arhitekture. Očekivanja njezinih roditelja bila su visoka, no ona se okrenula umjetnosti, i odlučila je putovati: “Pitali su me kako ću živjeti, tko će kupovati te moje florescentne slike. Nisu baš shvaćali moju odluku. Kad sam bila mala, otac bi mi dao džeparac kada bismo išli u Indiju. No, uvijek sam sve dijelila, bilo mi je glupo trošiti na sebe. Prigovarao mi je da ne znam s novcem”. I prije dolaska u Zagreb, bavila se galerijskim poslom. Radila je u zamenitoj galeriji Larryja Gagosiana, pa u MoMA-i u New Yorku. Paralelno, na Korčuli, gdje njezina obitelj ima kuću, otvara galeriju. Radila je i u galeriji u Italiji.