Autobiografija čuvenog konceptualnog umjetnika Slobodana Brace Dimitrijevića, pod nazivom "Louvre je moj atelje, ulica moj muzej", nedavno objavljena u izdanju Frakture, sjajno je, na mjestima humoristično štivo. Možda humor nije intencija autora, ali zar nas konceptualna umjetnost, u kojoj je Dimitrijević postigao najveće svjetske uspjehe, ne uči kako je intencija sporedna u odnosu na recepciju? Čitanje je prostor u kojemu su ideje neposlušne svojem piscu. Recipijent je tu suautor, baš kao i u Dimitrijevićevu poznatom radu "Slika Krešimira Klike" iz 1969., kada je postavio tetrapak mlijeka na cestu i pričekao da ga prvi nadolazeći automobil pregazi stvarajući apstraktnu mrlju na asfaltu. Potom je zamolio vozača (Krešimira Kliku iz...