“Crtački dnevnik Nives Kavurić Kurtović” naziv je knjige koju je izdao Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i predstavit će se u četvrtak.
U uvodu Slavice Marković, ravnateljice Kabineta grafike, čitamo kako je riječ o prvoj knjizi u novopokrenutoj ediciji koja je zamišljena da se izlažu crtački dnevnici, koji su inače rijetko dostupni, a često najintimniji dijelovi opusa pojedinih umjetnika - što bi se trebalo pokazati interesantnim, kako u slučaju Nives KK, tako i ostalih autora čiji će se opus na ovaj način tumačiti. Takvi umjetnički crteži, tumači Slavica Marković, nerijetko ostaju “po ladicama umjetničkih ateljea poput zaboravljena blaga”.
Riječ je o crtežima koji se prvi put predstavljaju javnosti, a koje je umjetnica Nives Kavurić Kurtović, preminula prošle godine, crtala posljednje tri godine svojeg života, najčešće su manjih dimenzija, većinom su nastali u jedanaest crtaćih blokova malog formata, neki i izvan tih blokova. Svaki blok sadrži dvadesetak listova istog formata, 180 puta 260 milimetara, uvezan je spiralom. Iscrtane su samo desne stranice bloka, dok su lijeve prazne. Tih je crteža mnogo, nastajali su na dnevnoj bazi, a u knjizi je predstavljen izbor od njih 130. Neki su datirani i signirani, Nives KK, kako je umjetnica često potpisivala svoje radove, neki nisu. Umjetnica ih je crtala u svojoj kući u kojoj se nalazio i atelje, u Cvjetnom naselju, a koju je projektirao njezin otac, Zvonimir Kavurić, arhitekt, suradnik Le Corbusiera, kojeg su ubile ustaše.
Predgovor knjizi piše Tonko Maroević, koji je umjetnicu poznavao gotovo čitav njezin izlagački život, prvi put je o njezinom radu pisao još 1968. godine, on tumači kako su mnoga djela u ovoj knjizi nastala “pod pritiskom dugoga bolovanja, u frustrirajućoj vezanosti za radni stol”, a svoj je tekst naslovio prema jednom od crteža “Dobro jutro, nova crto”. U svijet crteža, tumači, odlazila je ponekad i kako bi pobjegla “iz tjeskobne zbilje”. Umjetnica je, naime, posljednje tri godine koliko datiraju crteži bila teško bolesna, većinom u kući, rijetko je izlazila, i dnevnički su zapisi opažanja svakodnevnice, no kroz njezina unutrašnja razmišljanja. Reakcije su izravne, zapisi prisni. Kada bi bila preslaba za odlazak u atelje, crtala je na pomoćnom kuhinjskom stolu, gdje je držala papire, tuš i pera.
Umjetničin sin Karim Kurtović kaže: “Mislim da je odabir crteža u knjizi jako dobar, prikazuje manji dio crteža koje je moja mama radila zadnjih par godina, svaki dan, do samog kraja života, u tom formatu”. Moglo bi se zaključiti, budući da je riječ o crtežima u kojima se među ostalim umjetnica suočava i sa smrću, da je riječ o vrhunskoj snazi jedne osobe, kao i prihvaćanju. “Da, nevjerojatno, ali ona je naprosto imala potrebu stvaranja, baš svaki dan, to joj je bilo nužno za postojanje”, odgovara Karim Kurtović.
Misli i sablasti
Svi su crteži crno-bijeli, rijetki su akcenti boje, crvene. Većinom je riječ o tehnici tuša. Crteži kose linije koje nerijetko vrludaju ili se množe, izražavaju osjećaje, tumače o bolesti, o izolaciji.
Uz neke crteže umjetnica dopisuje i tekst, svoje misli, primjerice, “Mali procjep laži postaje provalija laži u kojem se i sam život utopi”, “Još uvijek kalkuliraš”, “Greškom ukoračila u svijet vječnog ponavljanja”, “Gospođo, što to lovite, pa sve se raspalo, ovo je paučina samo”...
Protagonist je njezinih crteža ljudski lik, naći će se i neki akt, i ovdje se pojavljuju razne sablasti krupnih crnih očiju, izdvojeni udovi, neobične životinje, bića iz snoviđenja... Za crtež je umjetnica govorila da bi trebao biti jednako “opor i hrabar kao život”, njezin zasigurno jest, umjetničina iskrenost je ponekad i bolna, nikada ne i doslovna.
Knjiga se mentalno nadovezuje na izložbu koju je Nives Kavurić Kurtović imala u ovoj instituciji prije četiri godine, u povodu pola stoljeća njezina izlaganja, motivi su bili spirale, labirinti, čudovišne ruke, izobličena tijela, hipertrofirane usne, bikove glave... Za Kabinet grafike njezin je rad vezan i inače, upravo je u ovim prostorima, naime, umjetnica krajem šezdesetih imala svoju prvu samostalnu izložbu nakon čega odlazi u Pariz na Bijenale, gdje dobiva i prva priznanja. Poziv u Pariz odbija, bila je u drugom stanju, odlučuje ostati živjeti u Zagrebu, nikada nije požalila. Stvarala je mnogo, čitav svoj život, na jednom od svojih crteža zapisala je “Ja sam manijak rada”. Crtežima pred kraj života pripovijedala je o godišnjim dobima.
Srećom, umjetnica je doživjela i svoju retrospektivu u Klovićevim dvorima, prošle godine, na kojoj su se mogla pogledati neka od njezinih najvažnijih djela, kao što su “Rolada življenja”, “Ljepotica osmog čula”, “Prebujalo bivanje”, “Oda ruci”...
Izložba nije bila kronološka već je pratila umjetničin tijek misli i specifičan likovni jezik. Nives Kavurić Kurtović mnogo je stvarala, i sama je tumačila kako je “manijak rada”. Slike i crteži bili su i intimne ispovijesti, primjerice, crtala je rođenje svojeg sina, obitelj, pa i svoju tešku bolest pred kraj života, no s druge strane, uspijevala je prenijeti i univerzalne patnje čovjeka, egzistencijalizam, tjeskobe, često kroz sablasti, aveti, prikaze, i to u slučaju ove umjetnice ne bi smjelo zvučati kao fraza.
Što i kako dalje s interpretacijom njezina rada, objašnjava Karim Kurtović: “U čitavom procesu oko retrospektive imali smo punu podršku oko majčina rada. Što i kako dalje, moj otac (Šefko Kurtović, ugledni profesor prava) op.a. još odlučujemo. U svakom ćemo slučaju nastaviti na promociji majčina rada pa mogu najaviti i izložbu 21. ožujka u Šibeniku koju radi Margarita Sveštarov Šimat. U posjedu je obitelji 80 posto radova, koji su se mogli vidjeti i u Klovićevim dvorima”.
Prva akademkinja
Prepoznali su njezin rad i vani, zvali su ju, no umjetnica je kasnije prepričavala da je vrlo rano shvatila da joj je za stvaralaštvo potrebna samoća, izolacija.
Neposredno nakon diplome, kod Frane Baće, umjetnica je bila u klasi Krste Hegedušića, koji joj je, rekla je, “pružio priliku da se stabilizira”. Majstorska radionica Krste Hegedušića, rekla je jednom prigodom, bio joj je najveći “iskorak u društveni prostor”.
Uz autore, knjigu će predstaviti predsjednik HAZU Zvonko Kusić, slikar Zlatko Keser i likovni kritičar Vanja Babić. Nives Kavurić Kurtović bila je, od 1997. godine, prva akademkinja u Hrvatskoj, redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U likovnom su razredu danas Vera Horvat Pintarić i Marija Ujević.