Travanj je mjesec kad se obilježava rođendan Ivana Rabuzina, a ove bi mu godine, da je poživio, bio stoti. Proslava je već rutina. Grad Novi Marof u Kulturnom centru koji nosi slikarovo ime za svojeg najpoznatijeg građanina organizira izložbu njegovih djela s popratnim sadržajima.
Rabuzinova naiva, kojom je uz svjetsko priznanje stekao i popriličan imetak, postavljena je ondje nekoliko dana, a onda se vraća u anonimnost. U prizemlje upravne zgrade poduzeća za trgovinu građevinskog materijala u Varaždinu.
Javno nedostupna
Vrijedne slike Ivana Rabuzina ondje će zajedno s drugim dijelima hrvatske naive, impresionista i akademskih slikara, ostati pohranjene do neke druge zgode, kad će ih kolekcionar Vladimir Malogorski rado posuditi da budu izložene. U međuvremenu će biti pod ključem s dobrim sustavom alarma. Daleko od očiju javnosti.
Nema opravdanja zašto je zbirka Malogorski javno nedostupna. Kolekcionar ju je još 2003. godine poklonio Gradu Varaždinu, ali ovaj za nju nije našao smještaj. O značajnim se platnima hrvatske umjetnosti u Varaždinu razgovara svake četiri godine. Kolekcija Malogorski za svakih izbora pronađe u izbornom programu pretendenta na gradsku vlast. Potraje taj zanos u Gradu kulture još jednu godinu i onda iznova zamre.
Bude li sreće, možda baš izbori u svibnju, nada se Malogorski, budu presudni. Pa kolekcija s 1200 slika, 700 potpisanih serigrafija, servisa koje je majstor naive Ivan Rabuzin oslikao za Rosenthal i drugi, umjetnički predmeti, napokon budu udomljeni. Aktualni, bivši i moguće budući gradonačelnik Varaždina, ne potvrdi li mu Vrhovni sud u međuvremenu trenutno nepravomoćnu kaznu zatvora od četiri godine, Ivan Čehok, tako je najavio. Istina, Čehok je i 2017. godine "pronašao" soluciju za zbirku, u varaždinskoj Vili Bedeković, nasuprot Jagićeva parka u središtu grada, ali to je bio jedan od pokušaja koji se tijekom dva desetljeća izjalovio. Netko je zaboravio da ta vila, u kojoj je danas Dječja knjižnica, ima vlasnika koji se sudi za povrat svoje imovine, crkvu.
Privatna druženja
Zapela je negdje i ideja o otvaranju Galerije moderne umjetnosti u Varaždinu, o kojoj je Ivan Čehok razgovarao i s tadašnjom ravnateljicom zagrebačke Moderne galerije Biserkom Rauter Plančić i povjesničarom umjetnosti Zvonkom Makovićem. U Galeriji bi mjesto pronašla i Zbirka Malogorski. Trebalo je uslijediti stručno vrednovanje umjetnina, ali nikad nije.
Vladimir Malogorski poznat je dijelu likovnih krugova, no široj javnosti ipak je nepoznat. Osebujan je čovjek. Slikarima se, očigledno, takav sviđao. Osim što je sakupljao i prikupio zavidan broj umjetnina, Malogorski se s većinom autora iz svoje zbirke i privatno družio.
- Puno slika sam dobio od samih slikara, s kojima sam prijateljevao, poslovni partneri su zamijetili moju strast pa su mi umjesto uobičajenih viskija i cigara darovali slike - ispričao je za Jutarnji Malogorski. Prvu sliku dobio je od sestre na dar, kad je za 23. rođendan kao rođendanski poklon poželio platno Miljenka Stančića. I dobio ga. Danas ima devet njegovih slika. Zbog Stančića se i zainteresirao za slikarstvo, jer ga je kao klinac promatrao dok je slikao njegovu kuću kod crkve sv. Florijana. I ta je slika danas u vlasništvu Malogorskog. Doma.
Spominjale su se tijekom desetljeća i druge lokacije - Vila Oršić (lijepa, ali posve zapuštena gradska imovina), Palača Keglević (već dugo adresa jedne austrijske banke), Sinagoga (tek je ušla u obnovu, koja će sigurno potrajati), Žitnica Staroga grada... Njegova je ideja bila da bi "službe koje bi trebale crpiti sredstva iz EU trebale zatražiti novac za smještaj moje galerije. S obzirom na to da je riječ o bardovima naive, projekt bi sigurno prošao. Ali nitko ga ne spominje, jer su to neuki ljudi. Mi ćemo otići pogledati neku izložbu u bečku galeriju, ali i Bečanin bi došao u našu. Nije, dakle, u pitanju više samo umjetnost, nego i turizam, gospodarstvo...".
I ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek obećala je pomoć. Njemu osobno je napisala: - Nadamo se da će Grad Varaždin u skoro vrijeme pronaći trajno rješenje za smještaj i prezentaciju Vaše vrijedne zbirke, a Ministarstvo kulture će u okviru svoje nadležnosti poduprijeti nastojanja Grada Varaždina da se zbirka trajno izloži na ponos Grada i Domovine.
Nova je predložena adresa Zbirke, i čini se dosad najizglednija, netom ispražnjenih 500 kvadrata HNK Varaždin, dosad dom Gradske knjižnice, Odjela za odrasle. Kad je Vladimir Malogorski 2003. godine poklonio svoju zbirku Gradu Varaždinu, bila je to dirljiva i svi su se složili, hvalevrijedna gesta. Jedini uvjet Vladimira Malogorskog bio je "pronaći adekvatan smještaj još za njegova života".
- Zbirka treba biti adekvatno zbrinuta i izložena. A ne da završi u podrumu Muzeja. I to se mora dogoditi za mog života, inače ništa od donacije - rekao je. Bila mu je šezdeset i koja, danas mu je 80 i koja, a zbirka je još uvijek podstanar u prizemlju građevinskog poduzeća Grada kulture. Oni najvrjedniji komadi u njegovoj su kući. Kuća je to poput prave galerije, pod bedemima varaždinskog Starog grada.
Nezavršeni Generalić
Tu je i zadnja započeta, nikad dovršena slika Ivana Generalića, neposredno pred slikarovu smrt. Malogorski je 1991. godine alarmirao policiju da sigurno nešto nije u redu sa Slavkom Stolnikom. Došao je kod njega, ovaj nije otvarao vrata pa je Malogorski otključao svojim ključem.
- Vidio sam ispremetane stvari, nered. Tvrdi čovjek Stolnik nikad nije ostavljao za sobom nered - govori. Nakon cjelonoćne potrage, policija je pronašla slikara i narodnog liječnika razbijene glave u njegovu kauču. Ubili su ga Renato Vidaček i Vlatko Mesek. Prvi je odslužio 12 godina zatvorske kazne i na slobodi je, potonji, Mesek, još je u Kaznionici Lepoglava.
Ivanu Lackoviću Croati i društvu donosio je slavne čvarke iz Nedjeljanca.
- Slikari su kao i žene, međusobno se smatraju rivalima. Pa kad je Rabuzin htio nešto reći Lackoviću, zamolio je mene da mu prenesem. Rabuzin je imao sjajnu inteligenciju, Lacković liriku. Ne znam akademika koji nije zazirao reći Rabuzinu da su naivci seljaci - smije se čovjek koji se gotovo nikad ne smije.
U svojoj zbirci Malogorski ima pet kompletiranih cjelina naivaca, sedam Stančića, 50-ak svojih portreta od kojih su pojedine napravili neki od tih velikih umjetnika, a koji nikad nisu crtali portret. Josip Crnobori naslikao je, kaže, tri portreta u životu - Pavelića, Tuđmana i njega, Malogorskog.
- Kolekcionar ne cijeni slike prema njihovoj financijskoj vrijednosti, nego prema značaju koji djelo ima. Također, nije on puno potrošio novca, nego truda i autorovo povjerenje. Zna da ja te slike neću preprodavati - kaže, a o svojemu druženju s Ivanom Rabuzinom i Vjenceslavom Richterom govori da su se "poklopila tri horoskopska ovna".
Muči ga jer se hrvatska kultura nije prisjetila rođendana arhitekta i kipara Richtera 8. travnja. Devet puta se dosad “pronašla idealna lokacija” za zbirku Malogorski. Možda ovaj, jubilarni deseti put, bude uspješan.