Stanko Abadžić plodan je autor, ne u kontekstu hiperproduktivnosti koja bi štetila kvaliteti njegova rada - povezanost hiperproduktivnosti i kvalitete, uostalom, često se pokaže kao mit, naročito u fotografiji.
Abadžić bilježi ponajviše gradove. Nakon što je snimao Prag, Zagreb, Berlin i Pariz, početkom ove godine izdao je knjigu s ulica Istanbula, koju je posvetio sinu Srđanu. I u toj je knjizi, kao i prethodnima vezanima uz gradove, pobjegao je od klišeja: grad je prepoznatljiv samo u ponekim detaljima, prizori s razglednica su mu strani. Igra crnog i bijelog, te sjena, likovnost, pa geometričnost prizora, vrlo su mu bitni.
Jutarnje šetnje
Iako fotografije djeluju kao da su snimljene u prošlosti, za neke je teško povjerovati da nisu namještene, Abadžić sam tumači kako dojam melankonije i samoće u višemilijunskim gradovima postiže najčešće tako da se budi u praskozorje, kada su rijetki na ulici, uglavnom šetači pasa, oni koji ispijaju prvu jutarnju kavu... Možda i ne govore puno o vremenu u kojemu su nastale, no prenose fini osjećaj nostalgije, prolaznosti. Ne izbjegava ljudski lik, no fotografija je rijetko portretna.
Osim gradovima, Abadžić se bavi i aktovima. Osobno su mi draže njegove teme vezane uz grad, aktovi su vrlo školski, katkad čak pomalo i naivni, nedostaje im subverzivnosti, pa makar i prikrivene.
Svakodnevica
Dio aktova već smo imali prilike vidjeti u knjizi koju je objavio s Dragom Glamuzinom - Glamuzinina poezija vezana uz Abadžićeve fotografije - ovo je prvi put da su izdani samostalno. Naslov “Miris žene” po svoj je prilici referenca na film s Al Pacinom (kao i naziv izložbe od prije dvije godine), izdavač je, ponovno, kao i knjige o Istanbulu, Kadar 36.
Na naslovnici je jedna od najpoznatijih Abadžićevih aktova, žena s biserima oko vrata, grudi joj se naziru tek u ogledalu (scenografija je, ponovno, kao iz prošlih vremena). Većinom je riječ o fotografijama snimljenim u interijeru, iako je nekoliko fotografija i nastalo vanina maksimirskom jezeru, među lopočima.
Ponovno je riječ o crno-bijeloj geometriji, likovnoj estetici baziranoj na geometriji i igri svjetla i sjene - sjene se uvlače u ulegnuća tijela - samo jedan je od detalja.
I izvrsno odgovaraju na ono o čemu govori slavni Peter Lindbergh - kozmetička industrija izopačila je poimanje ljepote. Ovdje nije riječ o profesionalnim modelima, već o onima iz svakodnevice, a često je riječ o radnjama iz svakodnevice, one vješaju rublje, čitaju knjigu, šminkaju se...