Hodao sam s dvojicom prijatelja, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira, i osjećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom”. Ovako je Edvard Munch opisao nastanak slike “Krik”.
Mjesto gdje je nastala slika dobro je poznavao. Istočni dio Osla, pogled s brda Ekeberg. U neposrednoj je blizini bila bolnica za mentalno oboljele, gdje je bila smještena njegova sestra Laura Catherine koju je svaki dan posjećivao. Umjetnikova druga sestra i majka umrle su od tuberkuloze, a otac mu je bio religiozni fanatik.
Bio je to trenutak u životu norveškog umjetnika u kojemu je čuo snažan krik. Lica njegovih prijatelja, opisao je naknadno, postajala su blijedožuta, a on je sam dobio snažan osjećaj da je na prekretnici, da ne može više, proganjao ga je i sustizao “teror ludila”.
Originalni okvir
Postoje četiri verzije “Krika” (izvorno je naziv bio “Krik prirode”), nastale su između 1893. i 1910. Rado je ponavljao ovaj motiv, razlike među verzijama nisu velike. Dva su ulja, dva pastela. Dvije su u Norveškom nacionalnom muzeju, jedna u Muzeju Munch u Oslu. Samo jedna verzija je u privatnoj kolekciji i ona, najavio je Sotheby’s, ide na aukciju 2. svibnja. Aukcijska kuća predviđa “skromnih” 80 milijuna dolara za ovo djelo, iako je lako zamisliti i veću cijenu: prava remek-djela na tržištu, naime, sve se rjeđe pojavljuju.
Riječ je o pastelu, dimenzija 79 puta 59 centimetara, datiranom u 1895., sačuvanom u njegovom originalnom okviru, kakvom ga je postavio sam umjetnik i jedinom na kojemu su zapisane umjetnikove misli o nastanku slike. Ova se verzija, za koju iz Sotheby’sa tvrde da je najvibrantnija, razlikuje od ostalih i po jednom važnom kompozicijskom detalju: dok su na druge tri slike dva lika na mostu okrenuta od nas, u ovoj se verziji jedna od figura naginje nad ogradu. Iako se već ranije znalo kako slika izgleda, ovo je prvi put da će biti prikazana javno, u New Yorku i Londonu, povodom aukcije.
Parnica s bratom
Rad je trenutačno u posjedu biznismena Pettera Olsena, čiji je otac Thomas bio blizak prijatelj Munchu i njegov pokrovitelj.
“Krik” je bio vlasništvo obitelji punih 70 godina: “Živio sam s ovom slikom cijeli svoj život, i njezina snaga i energija samo su se povećavale s vremenom. Sada osjećam da je stigao trenutak da je ponudim ostatku svijeta kako bi i drugi mogli uživati u ovom veličanstvenom djelu”, rekao je Petter, koji se zbog ove slike parničio sa svojim bratom, kako bi dokazao da je majka baš njemu ostavila “Krik”. I pobijedio je: “Ono što zaradim od prodaje uložit ću u otvaranje novog muzeja, umjetnički centar i hotel na farmi Ramme Gaard u Hvitstenu u Norveškoj”.
Otvaranje centra planira se sljedeće godine, na umjetnikovu 150. obljetnicu rođenja. Osim ateljea, obnovit će se i kuća u kojoj je živio. U Hvitsen se slikar povukao kako bi se u osami borio sa svojim demonima. Tamo mu je susjed bio Thomas Olsen, pa su se tako i sprijateljili.
Munch je viđao sablasti koje prolaze gradom, a vrhunac tih snoviđenja je slika “Krik”. U prvom planu slike je bespolna figura koja gleda direktno u promatrača, ruke je pritisnula na svoju glavu u obliku lubanje, usta su joj izobličena u potpunom očaju. Most na kojemu stoji podignut je i skrenut u prostoru. A dvije figure u pozadini, to su “tinjastoplave spodobe pod večernjim nebom u rastaljenoj žarkocrvenoj boji” (tako opisuje Vera Horvat Pintarić u svojoj knjizi “Svjedok u slici”).
Tko će kupiti sliku
“Krik” je simbol nemira modernog čovjeka, trenutka u kojemu se njegova duša raspada, pa su ga često dovodili u vezu s Nietzscheovom objavom smrti boga i Schopenhauerovom filozofijom.
Kasnije su se pojavile brojne interpretacije “Krika”, od toga da su se krikovi čuli iz obližnje mentalne institucije, ali i klaonice koja je bila u susjedstvu, do toga da se do Osla vidjela erupcija vulkana u Indoneziji, što je inspiriralo crvenu pozadinu.
No, sve je to nevažno za Munchovu umjetnost. Njegova je jedina želja bila da prikaže unutrašnjost duše, onako kako je Dostojevski, njegov omiljeni autor, napravio u pisanoj riječi. A tko bi to mogao bolje uraditi od umjetnika kojeg je od rođenja (Oslo, 1863.) neprekidno pratila smrt i nevolja: “Anđeli straha, tuge i smrti stajali su kraj mog kreveta od dana kad sam rođen. Stajali su kad bih zatvorio oči, prijetili mi smrću, paklom i vječnim prokletstvom”.
“Krik” je često bio i metom lopova. Jedna od verzija prvi je put ukradena 1994., na samom početku Zimskih olimpijskih igara u Lillehammeru. Vraćena je iste godine. Deset godina poslije toga ukradene su druge dvije verzije, no i one su vraćene.
Ovu koja je na prodaji, kako pišu svjetski mediji, teško da će kupiti muzej, “jer niti jedan muzej nema toliko novaca, osim ako ga nije osnovala kraljevska obitelj”. Aludiraju, naravno, na državu Katar, koja je za Cezannove “Kartaše” nedavno dala čak 250 milijuna dolara.
‘Krik’ je kao ‘Mona Lisa’, slika ikona, dio pop kulture
‘Krik’ je slika ikona, koja prelazi granice svog vremena i koja je u popularnoj kulturi interpretirana bezbroj puta, od “Simpsona”, preko
BBC-ove serije “Doctor Who”. Zovu je i Mona Lisom našeg doba. Kao što je Leonardo definirao ideal renesansnog mira i samokontrole, Munch je definirao moderno doba, doba nemira i nesigurnosti. U ovu kategoriju slika može se svrstati i “Guernica”, prizor španjolskog građanskog rata, kako ga je vidio Pablo Picasso.