Crtež hrvatskog umjetnika Davora Vrankića “Asphyxia” u tehnici olovke na papiru moći će se pogledati na njujorškoj izložbi, na znamenitoj Madison Avenue koju priređuje aukcijska kuća Wright od 30. kolovoza, nakon čega će biti ponuđen na velikoj aukciji u Chicagu, 14. rujna.
Na istoj će se aukciji naći djela stotinjak umjetnika među kojima su Chris Ofili te Tom of Finland. Riječ je o radovima koji su se nalazili u kolekciji znamenitog galerista Hudsona, znanog samo po prezimenu, koji je u Chicagu držao galeriju Feature Inc. te otkupljivao djela nekih od najznačajnijih suvremenih autora.
“Hudson je bio vlasnik kultne galerije koja je započela s radom sredinom osamdesetih, u Chicagu pa u New Yorku. I sam je bio umjetnik, performer, nije nametao nikakav pritisak umjetnicima, nije volio nikakve sajmove umjetnina, bio je posve u suprotnosti sa suvremenim, korporativnim svijetom umjetnosti kakav je danas prisutan. Volio je otkrivati nova imena, među prvima je izlagao Takashija Murakamija ili Jeffa Koonsa, no kada su postali šire poznati, povukao se od njih”, priča mi na početku našeg razgovora Vrankić, koji je kod Hudsona i izlagao, nakon čega je galerist od njega otkupio rad.
Kozmetički magnat
Drugi crtež, pak, bit će ponuđen na aukciji u Centru za suvremeno stvaralaštvo Olivier Debré u francuskom gradu Toursu, 22. rujna, na kojoj će biti ponuđena i djela primjerice Pabla Picassa.
Davor Vrankić rođen je u Osijeku, u Parizu živi posljednjih dvadeset i šest godina, često izlaže i u američkim galerijama. Radovi mu se nalaze u privatnoj zbirci jednog od najmoćnijih kolekcionara na svijetu, kozmetičkog magnata Ronalda S. Laudera, te u u jednako prestižnim zbirkama Rosenthal, Overholland i Cognac Jay.
Na njegov me rad u nedavnom intervjuu podsjetio hrvatski kolekcionar i filantrop Krešimir Penavić koji živi u New Yorku. Penavić je godinama radio u jednom od najvažnijih međunarodnih investicijskih fondova Renaissance Technologies LLC., dok je prije deset godina utemeljio zakladu AIC, Aliis Inserviendo Consumor. U svojoj zbirci ima radove mnogih umjetnika, među kojima i Albrechta Dürera, međutim, oduševljen je osječkim autorom: “Vrankić je sjajan, fascinantan crtač, umjetnik koji ima puno toga reći, a o njemu se nažalost malo zna. Neopisivi mi je užitak promatrati ga kako radi, kako šeće sa olovkom i crta”, kaže. Najavio je i da će neke radove iz svoje kolekcije pokazati na Vrankićevoj izložbi predviđenoj u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Vrankić mi tumači kako je Penavić od njega otkupio projekt “Home variations”, niz crteža na četiri panoa, od kojih ima petnaest dijelova, a koje je moguće kombinirati: “Izračunali smo da postoji mogućih 504,857,282,956,046,106,624 kombinacija ovog poliptiha”, kaže Vrankić. Penavića i Vrankića upoznao je naš poznati strip autor i grafički dizajner Mirko Ilić, koji također živi u New Yorku: “I Ilić je kupio jedan moj rad koji se nalazi u njegovu uredu”. Poveznica među njima dvojicom? “Strast za minucioznim crtežom Konstatacija društva, angažiranost, koji se osjete u atmosferi crteža”.
Miljenik ny timesa
Također, preko kolekcionara Christiaana Brauna, koji je i u odboru njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, Vrankićeva su se djela našla i u kolekciji znamenite MoMA-e, čemu je posredovao kolecionar Ronald S. Lauder. Podsjetimo, nasljednik kozmetičke firme Estée Lauder jedan je od najmoćnijih kolekcionara svijeta, a samo za sliku “Adele Bloch Bauer”, s potpisom Gustava Klimta, dao je 135 milijuna dolara, čime je oborio sve rekorde. Kako je Vrankić došao u kontakt s njim? “Kada sam došao u New York, sreo sam se sa njegovom tadašnjom bliskom suradnicom, a danas ravnateljicom Francuskog Instituta u New Yorku, gospođom Marie Monique Steckel. Ona je imala neki osjećaj da će ga se dojmiti moj rad. Našli smo se u Trump Toweru gdje je bilo sjedište firme, i uistinu, kupio je dva veća crteža i pet manjih.”
Među mnogima, Vrankićev su rad hvalili i kritičari New York Timesa, pisali su kako ima “impresivne vještine olovke na papiru, stvara istodobno mračne i duhovite likove golemih očiju”. Izlagao je na skupnoj izložbi o groteski u suvremenoj umjetnosti, čiji je kustos bio znameniti Robert Storr, ponovno su ga izdvojili na stranicama ovih novina. I u Francuskoj, gdje živi i gdje je formirao obitelj, vrlo je cijenjen. Kod nas je rjeđe prisutan u javnosti, zadnju je, i to manju izložbu imao prije desetak godina, u Galeriji Kranjčar. Zašto? Nitko nije prorok u vlastitom selu?
“Sve se dogodilo spontano, nije to bio neki promišljeni plan. U Pariz sam došao na dvomjesečnu stipendiju na ljeto 1991. godine, netom nakon završenog studija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Pariz je, odmah sam shvatio, moj sudbinski grad. Sve o čemu sam ranije razmišljao, tamo sam mogao doživjeti. Bilo mi je nepojmljivo da se od toga odvojim”, kaže.
Skromni početak
U početku je davao tečajeve crtanja, a sada živi od svoje umjetnosti. Razgovarali smo dok je bio nakratko u Zagrebu, no jurio je natrag u Pariz kako bi dovršio radove za veliku skupnu izložbu u Bruxellesu na kojoj će izlagati u listopadu, nakon čega slijede izložbe u Luksemburgu te u Pekingu.
Vrankić je umjetnik koji sve svoje radove stvara olovkom na papiru. Zašto ovaj medij? “Još od dolaska u Pariz radim isključivo olovkom, i to uvijek 2B 0,9. No, tijekom studija na Likovnoj akademiji radio sam i crteže perom”. Tko mu je predavao? “Ante Kuduz, koji mi je puno pomogao oko organizacije prostora slike. Bio sam oduvijek vješt crtač, no kod njega sam naučio ukrotiti formate”. Na boju se nije nikada odlučio? “Palo mi je na pamet, zna to biti nešto što mi galeristi otvoreno sugeriraju, nisam trenutno za tu ideju, no nikad se ne zna. Za sada, smatram, u crtežima uspijevam sugerirati boju.”
Motivi su razni, ponekad je na crtežima čovjek, ili samo glava, ili čudovište, ili nepostojeće, izmaštane životinje, pa neobične biljke... Nadrealizam? “Znaju me povezivati s ovim pravcem, kao i s Hieronymusom Boschom. Ljudi se vole referirati na nešto što im može približiti rad, no asocijacije su razne. U Francuskoj su me znali povezivati s francuskim nadrealizmom, u Americi su se više referirali na film i na fotografiju. Kako sam u Americi počeo izlagati otprilike kada je izašao i Matrix, krajem devedestih, znali su govoriti da tretiram prostor na mojim djelima sličan onome kako se tretirao u tom filmu”. Je li tako? “Znao sam se oslanjati na film. Primjerice, u doba kada je izašao Toy Story, napravio sam seriju crteža tog naziva, pozivajući se na taj 3D efekt koji se prvi put pojavio u ovom crtiću. Želio sam povezati to 3D iskustvo s klasičnim iskustvom olovke na papiru, zato sam radio i veće formate, kako bi se pojačao efekt u kojemu prostor slike izlazi prema promatraču.”
Novi planovi
Upravo je to i osjećaj kada se gledaju njegovi crteži uživo, kao da prostor s njih kreće prema vama: “Prvo sam radio figuracije, potom neke vrste pejzaža i mrtvih priroda, no uvijek me zanimala transformacija materije iz crteža u prostor. Na mojim se crtežima mijenjaju oblici, ne može se odrediti gdje što počinje, gdje završava.”
Kada promatraju njegove crteže, ljudi imaju različite osjećaje: “Znaju mi reći da osjećaju nešto privlačno, blisko, no istodobno pomalo zastrašujuće.”
Za nešto više od godinu dana planira se njegova izložba u Muzeju suvremene umjetnosti. J