U 78. godini života, nakon duge bolesti u Milanu je umro autor Getulio Alviani, “veliki umjetnik matematike” kako ga nazivaju u Corriere della Sera.
Neko je vrijeme bio bolestan, pa je i u jednom od posljednjih intervjua koje je dao ovim talijanskim dnevnim novinama rekao: “Želim nestati, vratiti se prirodi, da me pojedu krokodili.”
Nedavno je o važnosti Alvianijeve umjetnosti govorio danas možda i najutjecajniji kustos svijeta Hans Ulrich Obrist.
Nove tendencije
Talijanski umjetnik, teoretičar i kolekcionar Getulio Alviani važan je i za naše krajeve. Uz Victora Vasarelyja, naime, a na poziv Radoslava Putara, bio je jedan od gostiju tadašnje Galerije suvremene umjetnosti, 1961. godine, na prvoj izložbi neokonstuktivističkog pokreta Novih tendencija, jednog od najvažnijih pokreta likovne umjetnosti na ovim prostorima. MSU ima u svojem fundusu neke od važnijih radova ovog umjetnika. U Zagrebu je devedesetih Alviani imao i retrospektivu. Dolazio je često, među ostalim i posjetiti svojeg dobrog prijatelja Ivana Picelja, obojica su znala isticati koliko im obostrano prijateljstvo znači. Alviani je, također, početkom dvijetisućitih za Gradski muzej u Vukovaru prikupio donaciju radova konstruktivističke i kinetičke umjetnosti, donirali su 169 djela umjetnici iz jedanaest zemalja među kojima su bili i François Morellet, Bruno Munari, Joël Stein...
Serija žice
Više je puta izlagao na Venecijanskom bijenalu, na Documenti u Kasselu, u najvažnijim europskim muzejima, djela su mu i u njujorškoj MoMA-i. Ovaj je protagonist programatske i kinetičke umjetnosti rođen u Udinama. Od malih je nogu pokazivao talent za umjetnost. Upisao je Likovnu akademiju u Veneciji, no kako je kasnije sam rekao, popodneva je radije provodio u mnogim venecijanskim muzejima proučavajući remek-djela majstora klasike. Ipak, već je njegova prva serija umjetnina “Žice” bila daleko od klasike, inspirirana električnim žicama. Ciklus koji je prepoznala međunarodna publika i kojim zadobiva širu pažnju zvao se “Površine vibrirajućih struktura”. U njegovoj se službenoj biografiji kao sljedeća stepenica navodi Zagreb, gdje je, kako se tumači: “izlagao s drugim autorima koji su poput njega istraživali mogućnosti umjetnosti u interakciji s gledateljem”. Bio je dijelom međunarodnog pokreta G.R.A.V. osnovanog u Parizu.
Godinu dana nakon što je izlagao u Zagrebu, seli se u Milano, sprijateljuje se s Pierom Manzonijem i Luciom Fontanom. Prvi put je na Venecijanskom bijenalu nastupio 1964. Godinu kasnije, na izložbi je “Odgovorno oko” u MoMA-i. Sedamdesetih je putovao Južnom Amerikom, a njegov ga je prijatelj Jesús Rafael Soto nagovorio da preuzme mjesto ravnatelja Muzeja moderne umjetnosti u Venezueli. Bavio se i kritikom i teorijom, te je napisao knjigu o Albersu.