Izložba crteža, krokija, skica i karikatura Williama Sandersa Fanninga otvorena je jučer na Međunarodni dan muzeja u Muzeju Mimara, i jedan je od događaja kojim je obilježen ovaj dan u hrvatskim muzejima.
Izloženo je šezdesetak djela američkog arhitekta, slikara, dizajnera i ilustratora. Kako je dvadeset i pet godina bio stalni suradnik Detroit Free Presssa, mnogo je crtao za novine na kraju 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća, te je, kako tumači kustos izložbe Slaven Perović, imao zanimanje takozvanog novinskog umjetnika. Stoga su na mnogim crtežima prizori koji su se odvijali u novinskim redakcijama.
O suradnji s novinama dugoj dva i pol desetljeća svjedoče i njegovi crteži koji su, vidljivo je, nastajali brzo i spontano. Mnogo je portreta njegovih kolega, novinara i urednika iz redakcije.
Osim njih, crtao je i aktove te prizore s ulica, prizore prolaznika koje je zapažao i prenosio vrlo precizno, primjer je žene vidno loše volje koja se od hladnog vremena pokušava sakriti pod šalom (ta sposobnost prikazivanja “unutarnjeg života” portretiranog oduševila je kustosa izložbe).
Specifično je za ovu izložbu, postavljenu u Kolekcionarskoj sobi Muzeja, da je riječ o umjetninama koje je kustos izložbe, ali i muzejski savjetnik muzeja Slaven Perović kupovao online, preko e-baya. Kako nam je rekao, dok smo obilazili izložbu: “Preko e-baya možete naći nepregledan izbor umjetnina. Naravno, ako vrlo dobro znate što kupujete, mogu se naći i vrijedne umjetnine po vrlo povoljnim cijenama. Ljudi često i ne znaju što imaju”.
Neke je umjetnine, dodaje, kupio i za desetak dolara, neke čak i za dolar, iako u kolekcionarskom svijetu vrijede mnogo više. Naravno, u toj šumi podataka preko e-baya vrlo se lako izgubiti: “Bitno je da se orijentirate na određeno razdoblje, tako je lakše”, tumači Perović.
Iako su na Fanningovoj izložbi u Mimari djela različitih dimenzija, prvo je, kaže, kupio nekoliko crteža minijaturnih dimenzija, tri puta tri i pol centimetra, koji su unatoč tako malim dimenzijama odali svu raskoš crtačkog talenta W. S. Fanninga, koji je za sobom ostavio dvije tisuće crteža. Kako nije imao direktnog nasljednika, ovi su crteži danas “razasuti” po mnogim zbirkama.
Perović je, dalje, išao istraživati biografiju ovog autora. Rođen je u Detroitu, 1887., umro je u istom gradu, u međuvremenu je mnogo putovao, posebno po Europi, među ostalim se školovao na Académie moderne u Parizu (taj “europski štih” primjetan je na njegovim djelima).
Djelovao je i kao arhitekt, u studiju Alberta Kahna, jednog od najvažnijih američkih, industrijskih arhitekata svoje epohe, koji je doslovce sagradio čitav Detroit. Među njegovim naručiteljima bio je i Edsel Ford, sin Henryja Forda, maga automobilske industrije, a veliku je zgradu sagradio i za firmu General Motors. Slaven Perović u kontaktu sa svojim američkim kolegama istražuje dalje Fanningovu biografiju te podatak, primjerice, koliku je ulogu odigrao u Kahnovom arhitektonskom studiju.
Radio je i reklame po narudžbi za onodobne američke proizvode, a neke od njih možemo također vidjeti u Mimari.
Kako dalje tumači Perović, prolazio je razne faze. Tako je u početku surađivao s mladim kršćanima iz YCMA-e, dok je kasnije objavljivao u mjesečniku sasvim različitog profila, Liberatoru, koji je osnovao Max Forrester Eastman u ime Američke komunističke partije, za koji je izvještavao John Reed, a u kojemu su, uz Fanninga, crteže objavljivali i Kathe Kollwitz, George Grosz i mnogi drugi.
Perović tumači i kako je Fanning “osjećao potrebu neprestano bilježiti trenutke života kroz koji se kretao, dokumentirajući značajno i teško razdoblje kroz koje je svijet prošao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. A koliko je držao do crteža govori nam činjenica da je i male crteže, krokije ili skice čuvao jednako pomno kao i sasvim dovršene”.
Kaže i kako su djela američkih autora u hrvatskim zbirkama vrlo rijetka. Preko interneta je kupovao i djela francuskih majstora 19. stoljeća, što je, također, svojedobno izložio u matičnom muzeju, a mogli su se pogledati i crteži s pariških ulica slavnog JJ Grandvillea te oni Josepha Francoisa Villevieillea kojeg je, primjerice, Paul Cézanne zvao da portretira njegovu majku na samrtnoj postelji.