ZAGREB - Ovog se mjeseca, 25. ožujka, obilježava izuzetno važan datum za hrvatsku umjetnost: pedeseta godišnjica izlaska antičasopisa Gorgona.
Prvi broj časopisa izašao je bez teksta, sa devet istih fotografija jednog zagrebačkog izloga. Pored tog je izloga Josip Vaništa, član Gorgone i autor prvog broja časopisa, prolazio nekoliko dana ranije, i nije mogao da ne zastane.
Sličnost detalja tog izloga s njegovim radovima, mrtvim prirodama iz pedesetih godina, bila je iznenađujuća:
- Taj je prvi broj izašao na Veliki petak 1961. godine. Iznenadio je i moje kolege, čak ni oni nisu očekivali tako radikalan potez - kaže naš klasik bez kojeg suvremena umjetnost danas ne bi bila ista.
Karlovačka čežnja
Ipak, trebao nam je povijesni odmak kako bi se shvatilo koliki je doprinos Josipa Vanište i Gorgone suvremenoj umjetnosti. Tada je, naravno, bilo drukčije: - Možete zamisliti kako ga je dočekala većina publike, ne samo časopis, već i moj rad “Srebrna linija na bijeloj pozadini” iz te iste godine... - sjeća se Vaništa.
Josip Vaništa miran je čovjek, finih manira. Dok se kreće po svom stanu-atelieru, i ulijeva čaj koji je priredio, pada mi na pamet kako ga je Krleža lijepo opisao: “Vi ste čovjek osamnaestog stoljeća. Kao da ste odgojeni u nekoj drugoj sredini, kao da ste došli iz koledža. Život vam ovdje nije lagan...”
Zašto? Odredila ga je, očito, težnja za nemogućim. Nedavno mu je i njegov veliki prijatelj, krležolog Stanko Lasić, iz Pariza poslao razglednicu takvog sadržaja: “Mislim na našu karlovačku čežnju za nemogućim. U toj smo čežnji izgorili, svatko na svoj način... To je, rekao bi Hegel, bila naša sudbina.”
Kako je počelo
Vaništa i Lasić dijelili su djetinjstvo i mladost u Karlovcu, gdje je umjetnik živio do dvadesete godine života.
U toj težnji za nemogućim nastala je i Gorgona, za koju su se interesirali i na koju su se referirali i svjetski velikani poput Yvesa Kleina, Marcela Duchampa i Pietra Manzonija, njihovi umjetnički srodnici.
Sve je počelo tako, navodi Vaništa, da se nekoliko ljudi kojima je međusobna naklonost bila odlučujući faktor povezivanja počela povremeno sastajati:
- I ja sam se, kao i drugi u to vrijeme, zanimao za prazninu Zena, težio prirodnom životu, normalnom ponašanju. Bili smo zajednica u ideologiziranom svijetu šezdesetih godina, zaokupljena časopisom na margini u koji smo unijeli nešto tamnih sastojaka, apsurd i prazninu. Budite zatvoreni, nešto nam je govorilo, držite se po strani. Tako smo i se držali. Sastajali bismo se kod mene, prvi je došao Matko Meštrović, onda Ješo Denegri, pa Radoslav Putar, s Putarom Mića Mangelos, zatim Julije Knifer. On je bolovao, ležao u dotrajalim Dežmanovim barakama na Brestovcu. Netko mu je pričao o našim susretima. Bili su tu i Kožarić i Seder.
Tražili smo predah, gledali kroz prozor, u prazninu i tišinu. Djelu nismo pridavali značaj, aktivnosti su bile krajnje jednostavne, primjerice zajedničke šetnje okolicom grada, “komisijski pregled početka proljeća” kako je u šali govorio Putar, obični razgovori u prirodi - sjeća se Vaništa.
U to doba jedno su Vaništino platno, tamnu liniju na srebrnoj pozadini, odlučili vratiti prirodi. Za visokog snijega odnijeli su je u šumu Jelenovac i ostavili naslonjenu na deblu.
Crtanje ravnalom
Tako je ostala nekoliko dana, po njoj je padao snijeg. Onda su je djeca pronašla, odnijela na brdo i po slici su se zatim spuštala u dolinu: - Bilo je to vrijeme kad je slika silazila sa zida, a riječ je znala zamijeniti oblik - kaže Vaništa. Sve je to bio duh Gorgone.
Josip Vaništa gorgonaški je duh imao i prije same grupe. Još od studija početkom 50-ih godina, kad je bio u klasi profesora Marina Tartaglie, u početku je crtao ravnalom:
- Po završenom studiju na mojoj prvoj izložbi s Miljenkom Stančićem moj učitelj Marino Tartaglia rekao mi je: Vi se varate, crta izvedena ravnalom ne spada u slikarstvo, van crta. Sve što je učinjeno ravnalom pripada tehničkom crtežu. Bili su to crteži iz Istre, Večernje očajanje, Grisia, Rovinjsko selo, neke sam od njih učinio pomoću trokuta ili ravnala. Tartaglia mi je to tada znao zamjeriti. No, unatoč tome, bio sam njegov vjeran učenik, ali i prijatelj do smrti. Bio je izuzetan čovjek, grandiozan slikar. O njemu sam i pisao. Mira, njegova kći, kad se sretnemo uvijek to spominje, zahvaljujući mi. To je najmanje što sam, uzvraćajući za sve, mogao za njega učiniti.
Na Akademiji mu je smetalo i to što su morali crtati sve u prirodnoj veličini:
- U to vrijeme Giacometti je već ionako odavno rekao kako sve vidi manje.
Malo je bilo inspirativnih profesora, a najviše im je muke zadavalo crtanje akta:
- Dolazile su sirotice s kolodvora, a iako je bila zima, one su nosile vinter haljine, skidale bi odjeću i grijale ju na radijatoru. Bilo je to tužan prizor, štange su bile po sredini, i one su pozirale uz tu štangu. Kako su često bile umorne jer nisu spavale cijelu noć, nekad bi i zaspale oko te štange. Strašno je to bilo...
Vaništa je još od prve izložbe, one s Miljenkom Stančićem, krenuo u posve drugom smjeru:
- Moj me crtež naučio da ne govorim mnogo.
Soba u mrtvačnici
Postaje vam to posve jasno dok se promatraju njegovi minimalistički crteži koji opisuju mnoge doživljaje u životu ovog umjetnika.
Njegovi su crteži reducirani, često vrlo jednostavni: - Crtom se može izraziti sve. Praznina postoji. Ja ju propitujem - kaže.
Jednako su potresni Čovjek na prozoru, kao prikaz mizerne ljudske egzistencije, i Studija za Golgotu: - Zanimalo me tko smo, kuda idemo, odakle smo? Jednako su intimni crtež Grob moje žene iz 1994. godine, i crtež koji prikazuje smrt umjetnikove majke: - Soba u karlovačkoj mrtvačnici bila je grozno tamna... Jednako su deskriptivni crteži pogleda na Louvre, i zagrebački prizori koje je slikao iz stana u Goljaku 29, u Zagrebu, gradu koji je Vaništi uvijek najbolje odgovarao: - Živio sam u Zagrebu, na Trnju, na Črnomercu, gledao ujesen kako pada lišće i slušao cvilež tramvajskih kola.
U stanu na Goljaku živio je deset godina: - Iz te sam sobe nacrtao telegrafski stup - kaže. Taj broj više ne postoji, a Vaništa je uzeo broj koji je poštar prekrižio, i izložio ga kao ravnopravno umjetničko djelo na svojoj nedavnoj izložbi u Gliptoteci HAZU.
Tamo je bio izložio i crtež koji je hommage Crnoj zastavi Ljube Babića: - Prolazio sam Ilicom, i sjetio sam ga se.
Tartaglia je, naime, bio službeno njegov učitelj na Likovnoj akademiji, no pravi je njegov, duhovni učitelj bio Ljubo Babić.
Josip Vaništa u svojem vlasništvu ima sliku Crne zastave, što je jedna od najvažnijih Babićevih slika:
- Crne zastave bilježe prizor koji je Babić slikao sa prvog kata kuće u Ilici. Prizor se događa u trenutku kad je umro car Franjo Josip, vidi se spomenik u Mesničkoj, uzvisina kuća. Remek-djela obično dolaze u malom formatu, a izuzetak je ova slika, zato ju i tako volim - kaže Vaništa, i napominje kako se Babić na svojim slikama uvelike oslanja na Račića.
Nedavno je, nadodaje, gledao film o Rembrandtovoj Noćnoj straži: - Sada svi, ili gotovo svi, stavljaju na vrh našeg modernog slikarstva Miroslava Kraljevića. Meni je bliži Račić. Njegovom Pont de Artsu, našoj najljepšoj slici, kako je pisao Ljubo Babić, dodao bih Majku i dijete. Dok sam gledao film o Rembrandtovom djelu, došao sam na ideju da su za našu umjetnost Račićevi “Majka i dijete” ono što je “Noćna straža” za svijet.
Obišao je Babićevu izložbu u Modernoj galeriji, i svidio mu se postav. Nedavno je, kaže, bio u muzeju Emanuela Vidovića u Splitu, i taj mu se postav nije svidio: - Vidovićeve su slike tamne, i sam je prostor taman, a trebao bi biti kontrast, svijetle slike.
Sprovod Ljube Babića
Sviđa mu se postav Muzeja suvremene umjetnosti, a nedavno je slučajno naišao na prizor kako kustosica objašnjava njegovu instalaciju “U čast Manetu” zainteresiranim posjetiteljima. Ostao je, i slušao...
Kažem mu kako mi je s Babićeve izložbe potresan slikarev Autoportet u izlogu, gdje tužan Babić gleda osmrtnice u izlogu, nakon što je tragično izgubio kćer: - Da, u tom se portretu osjeća velika intimnost. Sjećam se, kad je Ljubo Babić umro, išao sam mu na sprovod, i promatrao izdaleka, vidio sam čovjeka koji je isti on. Bio je to njegov sin.
Kada je Josip Vaništa bio student Akademije, i Ljubo Babić, i Miroslav Krleža, prepoznali su u njemu potencijal.
Papir za crtanje
Babić mu je posuđivao knjige: - Iako nisam bio u njegovoj klasi, primao me doma kao studenta. Često mi je znao dati knjigu, i reći mi, pročitaj ju. Vraćao sam ju pažljivo omotanu u papir, a on je taj papir uvijek skinuo, i vratio mi ga je. Govorio mi je: treba vam papir za crtanje.
Sjeća se i kako je Krleža često govorio kako je kiparica Iva Simonović, jako lijepa djevojka iz građanske obitelji, najveća ljubav Babićeva života, koju nikada nije mogao zaboraviti. Zajedno su čak i izlagali.
- Ljubo Babić pričao mi je i kako se sreo sa Tinom Ujevićem na Montparnasseu tridesetih, nisu prišli jedan drugom, već je Ujević s druge strane ulice vikao: Babiću, ja gladujem. Često sam gledao Tina na ulici, njegovo ispaćeno lice. U Balkan prolazu znao je jesti u iskuhavaonici neke sirote u dvorištu kuće, koja je danas Horvatinčićev kompleks na Cvjetnom trgu. Znao se tamo naći i Frano Alfirević, gledali bi u svoje zdjele leće. Poneki prolaznik bio bi kakav student. Bilo je uvijek tiho, samo bi Tin ponekad znao podići glas. Nije govorio, vikao bi. Ili se vucipetnim korakom vukao Masarykovom ulicom. Pokušao sam to lice nacrtati, crtao ga je i Stančić. Njegov crtež Ujevića smatram možda najljepšim prikazom ljudskog lica koje je nastalo u 20. stoljeću. Možda pretjerujem. Ali pretjerujem samo malo.
Legendaran je Vaništin crtež Krleže na bolesničkoj postelji, a o njihovom druženju kaže: - On je prema meni imao iracionalnu simpatiju.
Jednom drugom svojem učitelju spasio je slike: - Marijan Detoni je bio moj učitelj, otišao je u partizane dva dana iza Nazora. Ja sam kao 16-godišnjak otišao u njegov stan i odnio na sanjkama sve što je posjedovao i sakrio kod sebe kako ne bi propalo, kasnije mi je zahvaljivao, ali meni zahvala nije bila potrebna, bio sam sretan da sam spasio njegove stvari.
Tišina Provanse
Jednako sjajan pisac, kao što je likovni umjetnik, Josip Vaništa izdao je i četiri knjige zapisa. Izdvajamo jedan zapis iz nove knjige: “Lijepo je bilo, bili smo mladi. Mnogo smo se radovali i pjevali. Imao sam jednu ženu, jedno dijete, jednu kuću, iste prijatelje. Rano sam se povukao u duboku tišinu Provanse. Sad sam star i sve mi izgleda iskvareno. To kaže Marko Čelebonović”.
- Nisam čuo ljepših riječi - nadodaje Vaništa.