ZAGREB - U ateljeu Marije Ujević Galetović nekoliko je slika, tu je i skulptura akta, i kiparski portret Kafke s plavom kapom (“to je moja mladenačka ljubav”), dok sa strane na stolici sjedi Krsto Hegedušić prekriženih nogu i promatra sve što se u ateljeu događa, stroga pogleda (“imao je takve čvrste obrve, zato djeluje strogo. Bio je inteligentan, sa snagom vođe. Kad ga gledam, sjetim se da smo skloni od drugih tražiti više nego što tražimo od samih sebe”).
Skulpturu Krste Hegedušića, profesora s Likovne akademije, napravila je za svoju dušu. I prenijela ju je iz nekadašnjeg ateljea u Medulićevoj u novi atelje u blizini Britanca. Atelje je prostran, umjetnica je zadovoljna selidbom i novim radnim prostorom jer joj je u prošlom ateljeu bilo hladno. Smješten je u dvorištu, na ulazu je starinska pločica. Dočekala nas je odjevena u bijelu kutu, to je njezina radna odjeća.
U ateljeu su nove slike. Na jednoj je muški lik u tamnom odijelu, ali bez glave, s bogatim nijansama zelene boje. Slikala je zapravo osjećaj Venecije, ali bez doslovnih elemenata. (“Slika ima nešto bolećivo. Ima nekoliko varijanti Venecije, a ovo je njezina raspadajuća verzija, puna čudnih mirisa. I karneval...“).
A to što čovjek nema lica na slici inspirirano je jednim drugim prizorom: umjetnica je nedavno promatrala prolaznika kako na Dan mrtvih žuri s Britanca, a iz kuta iz kojeg ga je vidjela krizanteme koje je nosio prekrile su njegovo cijelo lice.
Slike Marije Ujević Galetović pune su poezije, kao i umjetnica sama. Nisam je željela pitati za godine, nisam ni kasnije išla provjeravati, no ne mogu vjerovati kad spominje natječaje na kojima je sudjelovala, poput natječaja za spomenik Seljačkoj buni.
Marija Ujević trenutačno se sprema za izložbu u galeriji Forum i radi nekoliko javnih narudžbi.
Atelje mi je kao druga koža.
Dolazim čak i za vikend
Kad ih promatram, imam osjećaj da su slike zapravo oduvijek ležale u vama?
- U mladosti sam i željela studirati slikarstvo. No, onda sam došla na dan kad je bio prijemni za kiparstvo, i tako sam tu i ostala. Razlika postoji, slikanje je meditativnije. Dok slikam, uvijek slušam Treći program Hrvatskog radija, a kad oblikujem kip puno je buke, onda ništa ne čujem. Kiparstvo je fizički zahtjevniji posao, no i jedno i drugo je pitanje ideje. Uvijek je to neki odnos pojedinca prema društvu, nije toliko važno što radiš koliko je bitno kako to radiš. Ljepota je, uostalom, misao usklađena s oblikom. To je najvažnije.
Na jednoj slici je francuski avangardni kipar Antoine Pevsner, a planirate slikati i umjetnika Ivana Picelja. Kako birate protagoniste slika?
- Umjetnost Antoinea Pevsnera uvijek mi se sviđala. I onda mi je bila zanimljiva ta suprotnost kako je njegova fizionomija posve različita od tih avangardnih skulptura, on zapravo izgleda kao dosadan činovničić. Izgleda previše obično, ima jedno od takvih lica. Gotovo svatko tko mi je došao u atelje mislio je da ga odnekud poznaje.
Picelja se spremam naslikati, jer je imao tako fantastično lice. Snažno, a opet dobrodušno. Nije bio visok, no imao je gard. Dobila sam neke krasne fotografije i već imam ideju kako ću ga naslikati, na velikoj pozadini.
Mnoge likove koje portretirate dobro ste i poznavali. Napravili ste i javni spomenik Miroslavu Krleži, kojeg ste viđali u svojoj svakodnevici budući da je vaš otac Mate Ujević bio je pokretač Hrvatske enciklopedije?
- Da. Naručili su mi nedavno i neki tekst za knjigu o Krleži. Pisala sam tekst po ljeti i moram priznati da vam nije baš jednostavan posao. Moj je otac precizno pozicionirao književne ličnosti epohe.
U atelje dolazite svaki dan?
- Svaki dan u devet ujutro, ponekad čak i vikendom, i ostajem do kasno popodne. Dobro mi dođe da se discipliniram. Atelje mi je kao druga koža, ako ne idem, postanem nemirna.
Izuzetak su tri mjeseca na Silbi, gdje ljetujem od malih nogu, tamo je sad i galerija na otvorenom. Kad sam tamo samo kuham jer obožavam kuhati, a kad se vratim u Zagreb, marljivo radim da “odradim svoje grijehe”, odnosno mjesece hedonizma.
Često ste i u ljevaonici? Pretpostavljam da kipar uvijek mora nadgledati svoj rad do samog kraja i najsitnijih detalja?
- Apsolutno je važno pratiti sve što se događa. No, omjeri su često drugačiji. Picasso je, primjerice, imao 14 dana da patinira jednu skulpturu, mi često imamo sat i pol.