Ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić u više je navrata izjavila kako je izložba Joana Miróa koja se otvara u njezinom izložbenom prostoru bolja od one netom otvorene u bečkoj Albertini.
E, pa nije. Nije joj niti do koljena. Ne treba sporiti da je važno da smo dobili izložbu ovog katalonskog umjetnika, pa makar i onu koja obuhvaća njegove kasnije godine stvaralaštva, no čemu je provincijalno prenapuhavati.
Idealno bi bilo, u stvari, da posjetitelji prvo odu u Albertinu, kako bi se upoznali s ranim formativnim radovima autora, a da nakon toga dođu u Zagreb, na izložbu koja je desert nakon glavnog jela.
Dominiraju skulpture
Izložba Joana Miróa u Zagrebu pokriva, dakle, razdoblje od šezdesetih pa do smrti, do osamdesetih, kada mu je rukopis zreo i samouvjeren. Iako i tada eksperimentira, a primjer je crtež s izložbe “Osoba i ptica” u tehnici tuša i ugljena na spaljenom papiru, umjetnik više nema nikakvih nedoumica, i ti su radovi daleko od njegovih mladelačkih, nadrealističkih fantazmagorija, koje su ujedno označile i prekretnicu u povijesti umjetnosti. Odnosno, od djela iz dvadesetih i tridesetih, za koja su se trgali Hemingway i André Breton, poput slike “Farma”, te prizora halucinacija i noćnih mora, a kamoli od “Konstelacija”, ciklusa nastalog direktno potaknutog Drugim svjetskim ratom, koje je po mišljenjima mnogih i vrhunac stvaralaštva Joana Miróa. Izložba dolazi iz umjetničke fondacije s juga Francuske, Maeght. Upravo sredinom šezdesetih godina i počinje učestalo druženje osnivača fondacije Aiméa Maeghta s umjetnikom. U isto je vrijeme i André Malraux, tadašnji ministar kulture, otvorio njihovu zbirku, tamo je i Duke Ellington skladao “Blues za Miróa”. No, danas nije sve idealno. Trenutačno, osim što obitelj prolazi financijsku krizu, izašla je i knjiga Aiméove unuke Yoyo, u kojoj sočnim tračevima opisuje komplicirane obiteljske odnose.
Za postav izložbe prostor je Umjetničkog paviljona posve zatamnjen, i to je izvrsna odluka, jer se tako izvrsno ističu Miróova djela. Odnosno, kako je jedna kolegica prilikom jučerašnjeg, novinarskog razgledavanja izložbe, dobro primijetila, takav postav dodatno potencira mistiku njegovih slika, crteža i skulptura.
Radova je četrdeset. Brojčano dominiraju skulpture, počevši od centralnog dijela paviljona u kojemu je izložena skulptura “Djevojka koja nestaje”, ujedno i zaštitni znak izložbe. Ima dosta litografija. Po pitanju slika, svakako treba podcrtati ciklus od tri ulja na platnu, koja sva datiraju u 1964. godinu: “Rođenje dana” I, II, III. Na centralnom je dijelu crno/crveno/žuto/plavi krug, koji se na susjednim slikama pretvara u znak koji nalikuje na kakav dobronamjerni smiješak, a sve okruženo nizom simbola, od kojih je svaki u vlastitoj perspektivi, a igru vode glavne boje, crvena, plava, žuta. Na dvije slike, “Žena ptica” I i II, dominantna je, pak, prljavoružičasta boja. Tapiserija “Bez naziva”, koja zauzima dominantan prostor desnog krila paviljona, nastala je pred kraj umjetnikova života, 1980. godine.
Sposobnost da ponese
Uz Jasminku Poklečki Stošić, kustos je izložbe Olivier Kaeppelin iz fondacije Maeght, koji precizno opisuje fantastičan univerzum ovog velikog katalonskog majstora, radove koji imaju sposobnost da nas ponesu, čudesan svijet simbola, likova iz umjetnikova djetinjstva, šume na Mallorci, plesa, ritma... Kao i nezaobilaznu, gotovo dječju fascinaciju stvarima koju ovaj umjetnik zadržava u svim razdobljima stvaralaštva.
Posjetitelji definitivno neće ostati uskraćeni za ovaj osjećaj mistike, i izložbu vrijedi pogledati.
Ipak, na prošloj se konferenciji za novinare nametnula usporedba s troškovima Picassove izložbe, troškovi ove su pet puta manji. Ne bi imalo smisla reći da ova izložba pet puta manje vrijedi, takve usporedbe ne drže vodu u umjetničkom svijetu, no u Klovićevim dvorima bio je puno veći raspon stvaralaštva španjolskog umjetnika.