Godine 1912. olimpijska je scena bila drugačija nego što je danas, u Stockholm se u potrazi za olimpijskim medaljama odlazilo ne samo sa sportskim priborom, već i s kistovima, glinom, ispisanim stranicama ili notama.
Naime, te su godine ljetne Olimpijske igre pozvale umjetnike, arhitekte, pisce i muzičare da se natječu za medalje, baš kao i sportaši (pitanje je, naravno, kolika je moguća objektivnost u navedenim, umjetničkim disciplinama). Pa je tako, dok je havajski plivač Duke Kahanamoku dominirao u slobodnom stilu na 100 metara, talijanski umjetnik Giovanni Pellegrini pobijedio sve svoje suparnike - u slikarstvu.
Godine 1924., zabilježeno je dalje, srebrnu medalju osvojio je mlađi brat znamenitog irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa, Jack, motiv je slike bilo - plivanje. Naime, iako se Igre održavaju od 1896. godine, tek od 1912. uvedene su i umjetničke kategorije, a takav je koncept trajao sve do poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine.
Žiri je bio međunarodan, pravila su diktirala da umjetničko djelo “treba na neki način govoriti o sportu”, bilo da je riječ o pjesmama, uljima na platnu, poeziji, glazbi, skulpturama...
Koncept je potekao od barona Pierrea de Coubertina, osnivača modernih Olimpijskih igara. Richard Stanton, autor knjige “Zabranjena olimpijska umjetnička natjecanja”, izjavio je na ovu temu: “Baron je bio klasičnog obrazovanja, impresioniran idejom što znači biti pravi olimpijac, ne samo sportaš, već i obrazovan u književnosti i glazbi. Smatrao je da se duh vremena ne bi mogao dobro pokazati ako se ne uključe neki aspekti umjetnosti”.
Jedne je godine u žiriju sjedio slavni Igor Stravinski. No, među natjecateljima nije bilo nekih od najvećih imena epohe, poput Picassa. Nije teško zaključiti zašto. Umjetnost ne nastaje za natjecanje. A i kako bilježe kronike, i među prijavljenim radovima žiri često nije odabirao one najbolje, pa je tako jedne godine pobijedio baron de Coubertin, koji se prijavio pod pseudonimom.