Rijetko se događa da se prva retrospektiva nekog slikara otvara gotovo 500 godina nakon njegove smrti, no upravo je tako s Michelom Sittowom, estonskim slikarom koji je djelovao na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Kao tražen i cijenjen umjetnik, radio je na kraljevskim dvorovima diljem Europe, no tragovi njegove slikarske aktivnosti bili su raštrkani po cijelom kontinentu te je ostao zaboravljen stoljećima.
Njegove slike dugo su se pripisivale poznatijim slikarima tog razdoblja, kao što su Jan van Eyck, Albrecht Dürer i Hans Holbein, a njegov identitet i podrijetlo nisu otkriveni sve do 1940. Tada su u gradskom arhivu Tallinna pronađeni dokumenti pomoću kojih se identificirala ova povijesna figura, a tek 500 godina nakon smrti otvorena je prva retrospektiva ovog slikara. Održana je od siječnja do svibnja ove godine u Washingtonu, nakon čega se preselila u tallinnski Kumu (skraćeni naziv za tamošnji Kunstimuuseum), gdje je, u još većem opsegu i uz mnogo veći interes, bila središnji događaj u povodu proslave 100. obljetnice osnivanja Republike Estonije.
Eksperti danas vrlo visoko vrednuju djela Michela Sittowa, a njegov sačuvani opus u brojnim je muzejima diljem svijeta: od Louvrea, preko Puškinova muzeja lijepih umjetnosti u Moskvi, do Nacionalne galerije u Londonu i Washingtonu.
- Povjesničari umjetnosti Sittowa smatraju jednim od istaknutih slikara rane nizozemske slikarske škole, a njegove portrete vrhunskim ostvarenjima renesansnog portretiranja. Pa ipak, on je umjetnik čije ime i djelo tek postaju poznati široj javnosti. Izvanredan je događaj što smo uspjeli okupiti ove rijetke radove, koji dolaze iz najvećih svjetskih umjetničkih muzeja i privatnih zbirki - izjavila je kustosica izložbe u Tallinnu, Greta Koppel.
Michel Sittow rođen je 1469. godine u Tallinnu koji je tada još nosio njemački naziv Revel te je bio jedan od tri najveća grada u Livoniji, koja je obuhvaćala teritorij današnjih Estonije i Latvije. Njegov otac Clawes van der Sittow u Livoniju se, kako se pretpostavlja, doselio iz područja Mecklenburga u sjevernoj Njemačkoj. U Tallinnu je kao slikar majstor primljen u ceh sv. Knuta, a pripadnost cehu automatski je značila i da je postao građanin Tallinna. Oženio se Margarethe Molnere, djevojkom finsko-švedskog podrijetla, a Michel je bio najstarije od njihovo troje djece.
Moć cehova i gildi
Prvu poduku iz umjetnosti Michel dobiva upravo od oca, koji je bio slikar i drvorezac. Umro je 1482. godine, a Michelova majka tada se preudala. Dvije godine nakon očeve smrti Sittow napušta Estoniju i odlazi u Brugge, u to vrijeme umjetničko središte Nizozemske, gdje je bio učenik Nijemca Hansa Memlinga, najtraženijeg slikara u gradu. Tamo je savladao tehniku iluzionističkog slikarstva, tipičnu za nizozemsku školu slikanja.
U proljeće 1492. Sittowa angažira kraljica Izabela Kastiljska da na dvoru u Toledu bude kraljevski slikar za godišnju plaću od 50 tisuća maraveda, što je bila takva peta najviša plaća na svijetu i više nego pristojan dohodak za nepoznatog 23-godišnjeg Estonca, koji je ubrzo postao kraljičin omiljeni slikar. Izabela umire 1504. godine, a Sittow, kako se nagađa, vjerojatno odlazi s burgundskim vojvodom Filipom I. Lijepim, koji je brakom s Ivanom I. Kastiljskom, nasljednicom Izabele Kastiljske, postao i kralj Kastilje i Leona, te je upravo preko njega habsburška dinastija stupila na španjolsko prijestolje.
Dvije godine kasnije umire i Filip te Sittow gubi svojega mecenu i prvi se put vraća u Tallinn kako bi riješio spor zbog nasljedstva nakon što mu je umrla i majka. Tallinn je bio hanzeatski grad u kojem su znatnu moć imali cehovi odnosno gilde, srednjovjekovne udruge obrtnika i trgovaca, a Sittow se, baš kao i njegov otac, pridružuje cehu sv. Knuta koji je okupljao slikare i ostale umjetnike.
Margaretina zbirka
Na poziv danskog kralja Christiana II., Sittow 1514. odlazi u Kopenhagen, a u ljeto iste godine u Englesku, gdje slika portret princeze Mary Rose Tudor, sestre kralja Henrika VIII., koji se danas nalazi u bečkom Muzeju povijesti umjetnosti. Dugo se smatralo da je na slici kraljica Katarina od Aragóna, prva supruga Henrika VIII., no na kraju se utvrdilo da je to njegova najmlađa sestra. Kako se to otkrilo? Djevojka na slici oko vrata nosi ogrlicu s dijamantima i biserima na kojoj ruže simboliziraju vladarsku kuću Tudora, a slovo K oznaka je za Karolus. Mary Rose bila je, kako je poznato, zaručnica budućeg vladara Charlesa Brandona, tadašnjeg vojvode od Suffolka.
Od 1515. do 1517. Sittow je ponovo u Nizozemskoj, ovaj put u službi Margarete Austrijske. Njezina vladavina bila je doba mira i blagostanja na prostoru nizozemskih zemalja kojima su vladali Habsburgovci, a njezin dvor u Mechelenu bio je središte bogatog kulturnog života. Kada je Albrecht Dürer 1521. posjetio Mechelen, pokazali su mu Margaretinu umjetničku zbirku, a Dürera je posebno oduševilo 40 malih slika na platnu, portreta koje do tada nije vidio, a naslikali su ih Sittow i njegov nizozemski suvremenik Juan de Flandes.
Nakon što umire i njegov očuh, Sittow se 1518. drugi put vraća u Tallinn te ostaje za stalno. U 49. godini ženi se Dorotheom Allunsze, kćeri bogatog trgovca, a u braku su dobili jednog sina, kojem su također dali ime Michel, no dječak je preminuo još u djetinjstvu. Godine 1523. Sittow postaje vijećnik ceha sv. Knuta, što je bila najviša socijalna pozicija u gradu, a iste se godine priključuje i reformaciji. Sittow neočekivano umire posljednjih dana 1525. godine, vjerojatno od kuge. Nije poznato gdje je pokopan, no pretpostavlja se da je u pitanju crkva sv. Nicholasa u Tallinnu.
Pet godina kasnije umire kraljica Margareta, a njezinu bogatu kolekciju umjetnosti podijelili su između sebe Habsburgovci u Španjolskoj i Austriji. Kada se početkom 19. stoljeća počinju javljati prvi muzeji, javnosti postaju dostupna i umjetnička djela koja su se prije toga nalazila u kraljevskim kolekcijama i pristup njima bio je ograničen. To je uključivalo i djela Michela Sittowa, iako su njegovo ime i njegov lik do tada već bili zaboravljeni, a djela su bila pogrešno pripisivana Albrechtu Düreru, Hansu Holbeinu i Janu van Eycku.
Njegovo ime isplivalo je tek kada se ime majstora Michela, kako su tada nazivali Sittowa, pojavilo u jednoj prepisci koja je ostala sačuvana u kraljevskim arhivima. Max Jakob Friedländer, povjesničar umjetnosti i kustos u berlinskoj Gemäldegalerie koji se specijalizirao za rano nizozemsko slikarstvo, prvi je 1915. godine atribuirao jednu sliku majstoru Michelu. Riječ je o slici “Bogorodica s djetetom”, čime je udario temelje za otkriće slikarova opusa, a imena pod kojima su se pojavljivala njegova djela bila su još i Melchior Aléman, Michael Flamenco i Miguel Zittoz.
Tijekom idućih desetljeća znanstvenici su uspjeli rekonstruirati kretanja majstora Michela u Španjolskoj, Nizozemskoj i Danskoj, ali povijesni identitet tajanstvenog slikara, za kojeg se smatralo da dolazi iz Nizozemske, nije bio poznat sve do 1940., kada je povjesničar Paul Johansen pronašao dokumente u gradskim arhivima u Lübecku i Tallinnu, pomoću kojih je otkriveno da je riječ o Michelu Sittowu iz Tallinna. Johansen, direktor arhiva u Tallinnu, iste je godine objavio i članak na njemačkom jeziku u kojem je iznio svoja otkrića, međutim, zbog političke situacije u to vrijeme (početak Drugog svjetskog rata i okupacija Estonije) otkriće je prošlo gotovo nezapaženo.
Preko oceana
Nešto ranije, dok se Europa još oporavljala od Prvog svjetskog rata, u Americi je procvjetala ekonomija; imućni Amerikanci počeli su kupovati staru europsku umjetnost te se pretpostavlja da su neka djela Michela Sittowa tako stigla preko oceana: “Uznesenje Djevice” iz 1500. godine te nešto kasniji “Portret Diega de Guevare” danas su u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Washingtonu, a slika “Mladić s crvenom kapom” u Detroit Instituteu of Arts.
Zanimljivo je da je ta slika prije dolaska u muzej bila u vlasništvu Anne i Henryja Forda II., nasljednika automobilske kompanije Ford. Ne zna se tko je mladić na slici (neki smatraju da je možda riječ o samom Sittowu i da je u pitanju autoportret), no njegova jednostavna, neformalna odjeća ukazuje na to da nije bio plemićkog podrijetla.
Tijekom restauracije oltara u crkvi sv. Nicholasa u Tallinnu pronađeni su još neki radovi koji su pripisani Sittowu. Do sada je Sittowu sa sigurnošću atribuirano samo 13 radova iako se smatra da ih je sačuvano 30-ak. Atribuciju je otežalo i to što nijedan njegov rad nije potpisan i datiran, izuzev portreta danskog kralja Christiana II., koji je nastao 1514. godine i čuva se u Nacionalnom muzeju u Kopenhagenu. Rendgenskim snimcima otkriveno je da se ispod te slike nalazio jedan drugi portret, što ukazuje na činjenicu da je Sittow pažljivo koristio platna.
Na izložbi u Tallinnu malo je radova, njih 20 do 25, ali pružaju nam sjajan uvid u rad Michela Sittowa kao portretista i slikara religiozne tematike (oslikavao je još knjige i oltare). Muzej Kumu impresivno je modernističko zdanje sam po sebi, a sam postav izložbe vrlo je inovativno osmišljen - slike su izložene u središtu prizemne dvorane, unutar elipsaste pregrade, a da biste u nju ušli, morate čekati na red jer unutra ne puštaju više od 20-ak posjetitelja odjednom, dok su izvana, na zidovima, predstavljena sva povijesna i biografska objašnjenja o Sittowu i njegovoj epohi.
S obzirom na to da su postavljeni i radovi nekih njegovih suvremenika, to nam omogućava da sagledamo i širi kontekst, uključujući njegovu suradnju s Juanom de Flandesom i ostalim nizozemskim slikarima tog razdoblja. Valja reći da su poneke informacije na izložbi fragmentarne jer potpunije naprosto ne postoje, ali one koje su dostupne čine sasvim dovoljan okvir za priču o ovom zaboravljenom i nakon dugo vremena ponovo otkrivenom umjetniku.