Tri stotine radova obuhvatit će izložba “Strast i bunt”, posvećena hrvatskom ekspresionizmu, koja se 6. rujna otvara u Klovićevim dvorima. Autor izložbe je Zvonko Maković, kustosica je Iva Sudec, a prvi će put biti ponuđen cjelovit prikaz tog avangardnog pravca koji se u Hrvatskoj javlja početkom Prvog svjetskog rata, da bi puno afirmaciju doživio u poratnim godinama.
“Nikad se ranije u hrvatskoj umjetnosti nije na tako sveobuhvatan način prihvaćalo jedno poetičko načelo kao što je to bilo s ekspresionizmom, a da su na mnogim područjima rezultati bili i kvalitetni, i u širem pogledu relevantni”, kaže Maković. Na izložbi je surađivalo desetak uglednih stručnjaka, zaduženih za različita područja: slikarstvo, kiparstvo, književnost, arhitektura, ples, kazalište, film, grafički dizajn, a pravac će biti obrađen i kroz sudbine njegovih buntovnih protagonista. Donosimo mali izbor iz onoga što će se moći vidjeti na izložbi posvećenom tom iznimno važnom razdoblju naše kulturne povijesti, u kojem smo brzo reagirali na tadašnje avangardne umjetničke tendencije u Europi i kad su nastala neka od najvažnijih hrvatskih umjetnička djela 20. stoljeća.
Avangardno kazalište: Strozzi, Krleža, Gavella
Jedan od glavnih protagonista hrvatskog kazališnog ekspresionizma bio je Tito Strozzi. Upravo on izdaje jedan od vodećih ekspresionističkih časopisa toga doba Krik. Prvi broj izlazi krajem 1913., a drugi već početkom 1914. Strozzi je i nakladnik i urednik i autor svih tekstova.
No, hrvatski scenski ekspresionizam etablira se tek početkom 20-ih godina kad veliki poticaj nalazi u dramskim tekstovima mladog Kreleže, ali i drugih dramatičara. No, u tom razdoblju hrvatsko kazalište nije našlo pravi način scenske realizacije nekih ključnih Krležinih dramskih tekstova iz tog perioda poput “Kraljeva”.
“Danas je već ‘opće mjesto’ konstatacija kako su Krležini ekspresionistički dramski tekstovi posve izniman prilog tom stilu i u europskom kontekstu, a za naš kazališni trenutak prerano su se pojavili i ‘Michelangelo Buonarotti’ 1919., i ‘Adam i Eva’ 1922., i ‘Golgota’ 1922. Napisano 1915., kao djelo ranoga radikalnog ekspresionizma, groteska ‘Kraljevo’ vrhunsko je europsko dramsko djelo nastalo daleko prije reprezentativnih njemačkih drama ovoga stila”, objašnjava Ana Lederer, intendantica HNK u Zagrebu, ujedno i autorica segmenta posvećenog kazalištu i ekspresionizmu na izložbi u Klovićevim. Ona također podjeća kako su se ta djela kasnije postavljala, u razdoblju od 50-ih do 70-ih godina, pa se tako avangarda dovršila u neoavangardnom teatru. Kao režiser brojnih ekspresionističkih predstava pojavljuje se Branko Gavella koji je uprizorio niz Krležinih dramskih tekstova. ( PKB )
Skoro je svaki pisac imao svoj kulturni časopis
Kokot, Vijavica, Plamen, Juriš, Zenit - tek su neki od važnih časopisa koji su utjecali na afirmaciju ekspresionizma u Hrvatskoj.
Baš kao što su ovdašnji umjetnici preko njemačkih časopisa, koji su se kod nas mogli nabaviti još početkom Prvog svjetskog rata, upoznavali s avangardnim tendencijama u Europi,tako su i kod nas časopisi brzo postali moćno oruđe u propagiranju nove poetike. Svoje su časopise tako “imali” Donadini, Šimić, Krleža i Cesarec.
Zajedničke su im odrednice bili programatski tekstovi i manifesti, koji su , kako piše Krešimir Nemec, radikalnom retorikom uvjeravali čitatelje u potrebu estetskog i književnog ustroja .Doduše, uglavnom su imali kratak rok trajanja, a za avangardni pravac nerijetko su se borili s različitih, pa i suprotstavljenih pozicija.
U Hrvatskoj je ekspresionizam u književnosti jedno od najbolje znanstveno obrađenih područja, najvećim dijelom zbog izuzetne važnosti književnih djela koja tada nastaju, posebice pjesništva i drame.
Kao najistaknutiji predstavnici obično se navode A. B. Šimić i Miroslav Krleža.
Proljetni saloni kao ključno mjesto afirmacije slikara ekspresionizma
U prosinačkome broju humorističkoga časopisa Koprive iz 1921. bila je uvrštena karikatura pod naslovom “Iz umjetničkog svijeta”. Na njoj je prikazan Vilko Gecan koji se obraća “ratnom bogatašu” nudeći mu svoje sliku uz obrazloženje: “Da se pogodimo za moga ekspresionističkog ‘Cinika’. To vam je najmoderniji način slikanja”. Gecanovo djelo danas se smatra paradigamtskim djelom ekspresionizma u hrvatskoj umjetnosti, no, kako ističe Zvonko Maković, anegdota je zanimljiva i zbog toga što govori dosta o prisutnosti ekspresionizma u Hrvatskoj i to na kompletnoj umjetničkoj sceni.
U prihvaćanju ekspresionizma u slikarstvu, ključnu je ulogu odigrala manifestacija - Hrvatski proljetni salon koji u Zagrebu pokreću mladi umjetnici 1916., a na kojoj su izlagali nedovoljno afirmirani autori među kojima će i oni koji će postati ključni protagonistiepohe. Godine 1919. manifestacija mijenja ime u Proljetni salon, a u Zagreb se vraćaju brojni umjetnici. Posebno dojmljivi bili su nastupi onih koji su vraćaju iz Praga - Milivoja Uzelca, Vilka Gecana, Marijana Trepše, Vladimira Varlaja...“U djelima mladih slikara kritika je prepoznala nekoliko inovacijskih elemenata koji su na jasan način ukazivali na novi kurs koliko same manifestacije Proljetnoga salona, toliko i hrvatske umjetničke scene općenito. Novost ‘praške četvorice’, kako će se tu grupu prijatelja početi sve češće nazivati, može se označiti njihovim deklarativnim priklanjanjem ekspresionizmu. Dakako, ekspresionizmu kako su ga oni shvaćali.”
Teško prihvaćanje vizija radikalne arhitekture
Brojni maštoviti projekti koji svjedoče o ekspresionizmu u hrvatskoj arhitekturi, na žalost, nikad nisu bili realizirani. Svejedno, riječ je o važnom dijelu ovdašnje povijesti arhitekture, dobrim dijelom i zato što su arhitekti koji su ‘20-ih bili najgorljiviji zagovornici ovoga stilskoga pravca postali, kako navodi Dragan Damjanović, jednima od najvažnijih prvaka hrvatske moderne arhitekture koji će u nadolazećim desetljećima svojim realizacijama u potpunosti preobraziti Zagreb i druge hrvatske gradove.
Kao uzorni primjeri ekspresionizma u arhitekturi bit će predstavljeni Paviljon na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu arhitekta Drage Iblera iz 1925. godine, te Gradska kavana u Zagrebu arhitekta Ignjata Fischera.
Paviljon u Parizu ostat će upamćen i kao jedini Iblerov realizirani ekspresionistički rad. Paradoksalno, upravo je taj arhitekt - koji je od 1920. do 1923. radio u berlinskom atelijeru Hansa Poelziga, najvažnije figure njemačkog arhitektonskog ekspresionizma - bio najzaslužniji za dolazak tog pravca u Zagreb. Rješenje Paviljona jako se svidjelo kritičnom Krleži, ali svi nisu bili oduševljeni. “Zagrebačka sredina toga vremena teško je prihvaćala tako radikalan otklon od arhitektonskih tradicija, osobito od tada posve dominantnoga modernističkog klasicizma kojemu se okrenula većina i starijih arhitekata, prvaka zagrebačke secesije, ali i dobar dio mlađih koji su se vraćali sa školovanja iz raznih europskih središta”, napominje Damjanović. Zbog toga brojni Iblerovi projekti nikad nisu bili realizirani.
Tashamira - cool plesačica koja je osvojila i Ameriku
“Cool ljudi iz prošlosti” prva je stranica koja se otvara kad u Google upišete Tashamira, umjetničko ime koreografkinje i plesačice Vere Milčinović. Kći književnika Adele i Andrije Milčinovića, kumče Ivana Meštrovića, lik djevojčice s medalje Ive Kerdića, odrastala je u kulturnoj eliti Zagreba. Priča kaže da je odmalena bila sklona pokretu i plesu, ali njezin život odredilo je to što je 1923. ušla u školu plesnog vizonara Rudolfa Labana u Hamburgu, gdje postaje članom njegove Tanzbühne te gostuje po Europi.
Vjerojatno je njezina zasluga, piše Maja Đurinović, ta što je 1924. Tanzbühne dolazi u Jugoslaviju, gdje je Laban kao gost Proljetnog salona u Umjetničkom paviljonu održao predavanje o novoj plesnoj umjetnosti, koja može postojati i bez vanjskih poticaja ili ograničenja poput glazbe, radnje, sadržaja i kostima. U proljeće 1926. Vera je nastupila na Broadwayu u Triangle Theateru i postala zvijezda, a američke novine o njoj pišu, navodi Đurinović, kao o europskoj plesačici koja je “napokon - došla i kao prva donijela znamenito Labanovo učenje o izražajnom plesu u Ameriku.” Uzima umjetničko ime Tashamira, a bila je prva plesačica koja je nastupila na televiziji predstavivši se 15-minutnim specijalom. U Zagreb se vraća sredinom 1930-ih, održava niz plesnih recitala po Jugoslaviji, poslije i Francuskoj, te se 1937. vraća u Ameriku. Njezina sudbina tek je jedna od priča plesača koji su u Zagrebu pokazali što znači plesni ekspresionizam.
Franjo Ledić: hrvatski filmaš kojem su Nijemci prognozirali veliki uspjeh
“Iako su za izložbu u Klovićevim dvorima odabrana samo dva filma, oba najbolje reprezentiraju duh ekspresionizma koji nije mogao zaobići čak niti našu predratnu, doduše rudimentarnu, ali ipak nevjerojatno poletnu kinematografiju”, piše Daniel Rafaelić o “svom” segmentu izložbe. Prvi od njih je film Franje Ledića, osebujnog filmaša i entuzijasta rođenog u Derventi 1892. koji je karijeru gradio u Njemačkoj i Italiji, da bi se 1925. napokon skrasio u Zagrebu. U Berlinu je 1920. premijerno prikazan njegov “Angelo Das Mysterium des Schlosses (kod nas poznat kao Angelo misterij Zmajgrada), prvi ekspresionistički pokušaj domaćeg autora, ali i film koji je prethodio “Kabinetu doktora Caligarija”. Naime, prikazan je mjesec dana prije slavnog filma. “Angelo” je nastao prema Ledićevom romanu, a filmašu je pošlo za rukom da njemačke novine praktički na dnevnoj bazi prate nastanak filma - reklamirajući ga “kao siguran uspjeh, kao film goleme raskoši, iznimne napetosti, film bez konkurencije, film o kojem se govori u svim krugovima, film koji će sigurno donijeti (vlasnicima kina) golemu zaradu”...
Ubrzo nakon povratka u Zagreb, Ledić osniva novu tvrtku, naziva se “prvim jugoslavenskim režiserom”, pokreće filmski časopis, tiska prvu knjigu o filmu te osniva studio koji naziva “jugoslavenskim Hollywoodom”. Umro je 1981. u Zagrebu.
Drugi film koji će biti predstavljen na izložbi je blockbuster Škole narodnog zdravlja - “Zapušteno dijete” u režiji Mladena Širole.
“Premda nastaje 1930., dobrano nakon ekspresionističkog zenita, nije mogao bolje vizualno pokazati naličje zagrebačkoga, velegradskog života.” Gledateljima se priča o teškoj sudbini dječaka Janka svidjela do te mjere da je tijekom godina napravljeno čak 30 kopija filma.