Na ulazu u Umjetnički paviljon čeka vas “Autoportret s konjem” slikarice Naste Rojc; promatraju vas tamne, ozbiljne oči, usnice su čvrsto stisnute, obrazi rumeni, izraz lica buntovan. Navlači rukavicu na jednu ruku, u drugoj drži štap. Na glavi šešir. Nasta Rojc obožavala je konje i jahanje, naročito u djetinjstvu na imanju u Rojčevu, pokraj Bjelovara, gdje je odrastala. Riječ je o slici koja je u vlasništvu Moderne galerije, a na izložbu je došlo iz Ureda predsjednika RH.
Na ulazu su, s druge strane, dva prvi put pokazana djela koje je ova umjetnica slikala po narudžbi za slobodne zidare; na zlatnoj pozadini, s nizom simbola, ženski, odnosno muški lik - predstavljaju “Ljepotu” i “Snagu”. Ne zna se gdje je završila treća slika, “Mudrost”, za koju se pretpostavlja da ju je naslikala.
Veliku izložbu Naste Rojc u Umjetničkom paviljonu priredile su Jasminka Poklečki Stošić i Ivanka Reberski. Autorice se slažu oko jednog, i to žele dokazati; iako je posljednja retrospektiva bila 1996., novi pogled itekako potreban - ona nije bila umjetnica koja je samo pratila trendove, koja se naslanjala na stilove iz prethodnog razdoblja. Iako na ovoj izložbi radovi variraju u kvaliteti, odabir je zbog postavljene teze bio strog, od 300 radova izložili su ih 100.
Na početku su, također, fotografije iz privatnog života. Na onoj koju je snimio njezin suprug, Branko Šenoa, gdje stoji raspuštene, valovite, duge, mokre kose, u dvorištu njihova stana u Nazorovoj ulici, nalikuje na Fridu Kahlo. Dvije umjetnice imaju mnogo zajedničkog, i Nasta Rojc o boli je mnogo znala.
Dalje, u postavu u Umjetničkom paviljonu niz je autoportreta; uz poznati “Autoportret s puškom”, tu je slika na kojoj je umjetnica u jednakom položaju, no mnogo manjih dimenzija i gotovo impresionistički naslikana; još jedno od otkrića izložbe dolazi iz privatne zbirke. Kroz niz autoportreta, na kojima je često odjevena u odijelo, ponekad i s kravatom, a pogled prema promatraču uvijek je intenzivan, pratimo sve faze u njezinom životu. Manje je poznat i autoportret na kojemu stoji uz konja, odjevena u tamno odijelo, i s mašnom u kosi.
Uz te autoportrete stoje grafike motiva koji se rjeđe vezuju uz Nastu Rojc, a lako ih je povezati s boli koju je osjećala; grafika “Agonija” iz ranog razdoblja, 1908. godine, iz zbirke Josipa Kovačića, prikazuje ženu na postelji koju opsjedaju duhovi, dok je “Moj anđeo grobar” grafika na kojoj ženu grli smrt. Tu su i osamljeni i vidljivo nesretni ženski likovi u prirodi. Ali i jedna ratna slika; dvojica partizana oplakuju smrt, oko njih niz golih leševa, obješenih, i nabacanih na podu, jednih na druge.
Inače, šteta je da nema minijaturnih crteža, koje je slikala dok je bila u zatvoru 1943. ; na jednom od crteža je, primjerice, majka Vladimira Bakarića, na drugom umjetničina djevojka Alexandrine Onslow.
Postav izložbe radi Ante Rašić, i kod portreta stvara jednu rječitu situaciju; umjetničin suprug, Branko Šenoa, sin književnika Augusta, i slikaričina kasnija velika ljubav, škotska plemkinja Onslow, postavljeni su jedan iznad drugoga. Nasta Rojc portretirala je i buduću slikaricu Marty Ehrlich, u njezinom djetinjstvu. Od portreta obitelji izdvaja se onaj njezina moćnog oca; tko je čitao autobiografiju Naste Rojc, mogao je lako zaključiti da je strog i autoritativan, a upravo ga je tako i naslikala.
Posebno valja obratiti pažnju na portret operne pjevačice Maje Strozzi, koja se odjevena u tamnu odjeću stapa s pozadinom. Na slici “Impresija” zapravo je Milka Trnina u Novom Vinodolskom; no, autorice nisu izložile tu veliku sliku, već malu, impresionističku skicu za sliku, koju smatraju mnogo kvalitetnijom.
Nižu se, zatim i pejsaži, imanja u Rojčevu i Zagrebu.
I, naposljetku, tu je i slika koja je sam vrh umjetničina stvaralaštva, po mišljenju mnogih povjesničara umjetnosti i najjača (esej Leonide Kovač) - “Naše doba”. Nastala je 1928. godine, Ivanka Reberski povezuje ju s ubojstvom Stjepana Radića, i klimom koja je vladala u to doba.
Na slici su svi likovi u rotaciji, koja se odvija u nekoliko krugova, jednom umetnutom u drugi; iznad svih tih krugova je Bog s bijelom bradom, promatra što se događa. A dolje je kaos, pišu parole poput “Smrt ljepote”, “Živio nered u državi”, “Konac umjetnosti” i slično, naslikani su svi slojevi društva, mogu se pronaći i vojnici, prostitutke, fine dame, bogataši u cilindrima... No, većina je lica tih ljudi izbezumljena, oni su u tom kružnom kaosu iz kojeg ne znaju izaći, melje ih vrijeme.