U PODZEMLJU NEW YORKA

Obnažena istraživačica zaboravljenih kadrova

    AUTOR:
    • Tomislav Krasnec

  • OBJAVLJENO:
  • 02.11.2009. u 20:46

Možda ćemo se malo zaprljati - govori 28-godišnja djevojka Miru Kim i pokazuje na rupu koju smo pronašli u Riverside parku na Manhattanu nakon pola sata lutanja. Rupa je promjera manjeg od pola metra, blatnjava je, puna jesenjskog lišća i vodi u mrak ispod bučne njujorške prometnice. Sićušna i gipka američka Južnokorejka provlači se u trenu. Iz rupe proviruje njezina ruka i glas: “Hajde, dodaj mi prvo svoju foto-torbu i stativ, a onda se i ti provuci...” OK, razmišljam, zašto ne, radio sam intervjue i na čudnijim mjestima.

Hommage beskućnicima

Miru Kim je umjetnica podzemlja. Od 2005. godine istražuje napuštene stanice njujorške podzemne željeznice, tunele, kanale, napuštene zgrade, mostove... i fotografira ih, zajedno sa svojim golim tijelom u kadru. Za neke ljude definicija avanture je odlazak na Times Square.

Za Miru Kim to je odlazak u zabranjeno podzemlje.

Kroz rupu u parku spustili smo se u Freedom Tunnel, željeznički tunel koji je to ime dobio zbog grafiti-umjetnika s pseudonimom Freedom koji je osamdesetih i početkom devedesetih muralima oslikao tunel u spomen na stotine beskućnika koji su tu desetljećima živjeli do 1991., kad su tunelom ponovo počeli voziti vlakovi.

- Tu je bilo pravo naselje beskućnika, sa šatorima i kućicama koje su si izgradili. U jednom trenutku u tunelu Freedom živjelo ih je oko šesto. Sad ponovo voze vlakovi, pa ih nema, barem ne u tolikom broju. Uvijek neki beskućnik dođe po noći i prespava, ali to je normalno za New York. Zato ne idem u tunele po noći - govori Miru Kim dok hodamo prostorom koji je ovoga sunčanog četvrtka, u rano poslijepodne, ispunjen snopovima svjetlosti što se probija kroz ventilacijske otvore i kanalizacijske odvode.

Miru tijekom razgovora stalno okreće glavu. Nikad ne znaš kad će naići vlak. Pojavljuje se jako brzo i treba stalno biti na oprezu. Jedan upravo stiže i Miru me vodi u zaklon pored zida, gdje nas vozač, nadamo se, neće primijetiti. Hodanje tunelima poput ovog nije samo opasno, već je i protuzakonito: kažu da kazna može biti do 500 dolara i/ili godina dana zatvora. - Nikad me nisu uhvatili, ali ja ni ne mislim da radim nešto loše - kaže Miru Kim.

- Podzemni prostori me privlače jer se ponekad osjećam izgubljenom među toliko ljudi na ulicama. U njujorškoj vrevi čovjek vrlo lako može postati usamljen. To je teško objasniti, ali u podzemlju možete biti sami, no ne i usamljeni...

Zaboravljeni svijet

Ljudi poput Miru Kim u svojim lutanjima podzemljem nisu uvijek sami. U New Yorku postoje grupe “urbanih istraživača”, kako se sami nazivaju ljudi koji vole otkrivati napuštene, zaboravljene prostore. Spuštanje u zaboravljeni svijet za njih predstavlja gotovo katarzično iskustvo u doba Google Eartha, kad je svaki drugi kutak grada “otkriven” i komercijaliziran.

- Volim ovakve prostore jer predstavljaju zaboravljenu, ignoriranu povijest grada. Na neki način postaju podsvijest grada - kaže Miru Kim dok hodamo tunelom.

Osim nje, poznati istraživači njujorškog podzemlja su i Davir Leibowitz, autor knjige “Invisible Frontiers: Exploring the Tunnels, Ruins, and Rooftops of Hidden New York”, i Joe Anastasio, koji je svojim istraživanjima posvetio web stranicu ltvsquad.com. Ali istraživanje napuštenih urbanih prostora nije samo hobi pojedinih Njujorčana.

Prije dvije godine ta je subkultura prikazana u dokumentarnom filmu “Urban Explorers: Into the Darkness”. Mnogi urbani istraživači razmjenjuju svoja iskustva putem Interneta, a neki se i međusobno posjećuju u svojim gradovima. Miru Kim nije istraživala i fotografirala samo podzemlje New Yorka, već i Pariza, Londona, Berlina, Montreala, Seula... Pariz joj je posebno zanimljiv zbog katakombi koje ondje postoje od kraja 18. stoljeća i kriju posmrtne ostatke više od 6 milijuna Parižana. Svoju seriju umjetničkih fotografija Miru Kim je nazvala Naked City Spleen, što je homage Baudelaireovoj zbirci pjesama “Spleen Pariza” i Weegeeovoj (Arthur Feligovoj) seriji uličnih fotografija “Naked City” iz 1945. godine.

Ali zbog čega golo tijelo same umjetnice na fotografijama?

- Kad sam počela fotografirati te prostore, na slikama su izgledali prazno i hladno. Nešto je nedostajalo. Htjela sam uklopiti neko živo biće u kadar i prvo sam razmišljala da to bude neka životinja, ali je vrlo komplicirano snimati životinje u takvim prostorima. Onda sam odlučila da to bude ljudsko biće, ali modeli nisu dolazili u obzir jer, prvo, nisam imala novca i drugo, tko bi uopće pristao biti model u tim prostorima? Tako sam ostala s jednim rješenjem: da pred kameru stanem ja. U početku mi je bilo čudno jer nisam navikla slikati se gola, ali poslije je išlo OK - kaže Miru Kim.

Putovanje kroz vrijeme

Jedna od najneugodnijih situacija koje pamti bila je kad se gola našla pred beskućnikom u tunelu Luv ispod kvarta Hell’s Kitchen na Manhattanu.

- Namjestila sam stativ i skinula se kad sam čula korake i primijetila sjenu. Otrčala sam do svoje odjeće i vidjela da je to beskućnik koji je samo šutio i gledao. Očito je to mjesto bilo njegov dom, a ja sam upala u njega. Objasnila sam mu što radim i pitala mogu li nastaviti. Bio je susretljiv, nakon snimanja mi je čak i ponudio svoju majicu da obrišem stopala. Pričao mi je o tome kako ovdje živi jer je pobjegao od ljudi s ulice. Kad smo završili razgovor, ispratio me do izlaza iz tunela i zahvalio, ne znam na čemu, vjerojatno na tome što sam razgovarala s njime kao s normalnim čovjekom - prepričava Miru Kim.

Ukratko, bilo je to vrlo ugodno druženje... dok godinu-dvije kasnije Miru nije saznala da je riječ o čovjeku s dijagnozom paranoidne shizofrenije koji zna biti nasilan. Nakon toga nije joj bilo svejedno.

S vremenom je Miru Kim počela otkrivati i prostore nad zemljom koji su prepušteni propadanju ili zaboravu. Ulazila je u napuštene zgrade, a počela se penjati i na mostove, koji nisu napušteni, ali neki njihovi dijelovi gotovo su nerealni u samotnoj ljepoti pogleda koji pružaju.

S prijateljem, također urbanim istraživačem, ove godine popela se na dva mosta koji vode preko East Rivera: na Williamsburg i na Manhattan Bridge. Oba su mosta viseća, a Miru se popela na tornjeve i slikala sebe kako hoda po debelim željeznim kabelima. Prilično opasno, ali i prilično lijepe fotografije kao rezultat.

- To iskustvo je bilo kao putovanje kroz vrijeme. Sjediš na tornju mosta i imaš osjećaj kao da tu nitko nije kročio otkad je most izgrađen. Uživaš u pogledu na nebodere Manhattana i razmišljaš koliko se tijekom godina mijenjao taj “skyline” - opisuje Miru Kim trenutak na vrhu mosta zvanog Manhattan.

Najčitanije