"Njegova umjetnička zbirka bila je zamjena za ljubav prema ženama: budući da više nije mogao imati 24.000 žena, imao je 24.000 poljubaca, odnosno 24.000 djela." Poznati talijanski povjesničar umjetnosti i podtajnik za kulturu Vittorio Sgarbi tim je riječima ovih dana opisao jedan za javnost manje poznat detalj iz života nedavno preminulog bivšeg talijanskog premijera i medijskog tajkuna Silvija Berlusconija odgovarajući na pitanja novinara o sudbini njegove impresivne zbirke umjetnina. Nakon što je u srijedu pročitana Berlusconijeva oporuka zasad nije poznato što će biti s s njegovim umjetničkim blagom koje se čuva u jednom hangaru, a prema pisanju lista Corriere della Sera jedan dio raskošne vile San Martino u Arcoreu zajedno s pinakotekom bit će, navodno, pretvoren u mjesto memorije. U svakom slučaju, očito je, kako je rekao Sgarbi, Berlusconiju umjetnost bila vrlo jaka strast, odmah iza njegova zanimanja za "ljepši spol" i sigurno će u budućem Berlusconijevu "muzeju", ako do njega dođe, one dobiti svoje mjesto uz pehare Lige prvaka koje je dobio kao nekadašnji predsjednik nogometnog kluba Milan i čuveni Ugovor s Talijanima koji je potpisao prije dvadeset i dvije godine u emisiji Bruna Vespe.
Upravo je Sgarbi bio taj koji je predložio korištenje hangara, s ciljem da se napravi "muzej za ljude koji se malo razumiju u umjetnost". "Za mene", izjavio je Sgarbi, "bilo bi bolje imati 2400 dobrih slika nego 24.000 ovakvih... Ali znamo da se osvajač ne brine o kvaliteti predmeta, nego o tome da ih posjeduje".
Najvrednija djela Berlusconi je držao u svojoj raskošnoj vili iz 18. stoljeća u Arcoreu blizu Monze, koja je nalikovala na pravu pinakoteku, tvrde oni koji su bili u njoj. A bio je Sgrabi prema čijem su jednom ranijem svjedočenju djela u vili uključivala Tizianov "Portret kardinala Ippolita de‘ Medicija" iz 1533. godine procijenjen na četiri do pet milijuna eura, kopiju Parmigianinove Antee i portret poslijeratne glumice Anne Fallarino milanskog umjetnika Pietra Annigonija, inače autora čuvenog portreta kraljice Elizabete II. Posebno se u Berlusconijevoj "pinakoteci" ističe slika "Gola Mona Lisa" Bernardina Luinija, koja veoma podsjeća na Mona Lisu Leonarda da Vincija iz Louvrea, ali Berlusconijeva ima otkrivene grudi. Oko tog djela stručnjaci su svojedobno vodili rasprave, jedni su smatrali da je Berlusconijeva "Mona Lisa" autentično djelo renesansnog majstora, a za druge je to ipak tek jedna od slika proizašlih iz njegove radionice.
Od ostalih djela Sgrabi je izdvojio još jedno "prekrasno djelo" Pietra Annigonija koje prikazuje Marchesu Casati Stampa, koju je 1970. ubio njezin ljubomorni muž. Sgarbi je predložio mogućnost stvaranja muzeja gdje bi se ulaz plaćao 25 eura, što je, uostalom, već bio predložio Berlusconiju, no dodao je da "ne možemo i ne želimo intervenirati" jer je riječ o privatnoj zbirci, te će o tome ipak na koncu odlučiti Berlusconijeva obitelj, a ne ministarstvo kulture.
Berlusconi je držao druge slike u spomenutom skladištu u blizini Arcorea koje je kupio 2020. godine. Mnoga tamo pohranjena djela prije su se nalazila u vili Gernetto, još jednoj njegovoj rezidenciji u blizini Arcorea.
"Bio je vrlo strastven; strastven u životu i strastven prema umjetnosti. Volio je kupovati djela koja bi ga se dojmila", rekao je Cesare Lampronti, londonski trgovac umjetninama poznat i kao "Berlusconijev galerist". Kako je otkrio, Berlusconi je najčešće kupovao djela na aukcijama ili putem TV prodaje, iz zabave, kako bi "pobjegao" od stresa politike i biznisa. Prema riječima galerista, Berlusconi je imao vrlo šarolik ukus koji se protezao od renesanse do 20. stoljeća, a plaćao ih je od nekoliko tisuća do milijuna eura. Neka je čak davao prijateljima i poznanicima, a u posljednje dvije godine života kupio je "more jeftinijih djela", tvrdi Lampronti.
Strast prema umjetnosti Berlusconi je imao još od mladosti, kada je kratko vrijeme surađivao s jednim prijateljem svojeg oca koji je bio uramljivač slika. Tijekom svog života Berlusconi je planirao i izložiti neke od svojih najboljih akvizicija, uključujući radove Lucia Fontane i Giorgia de Chirica, u posebno izgrađenoj galeriji na zemljištu svoje vile. Berlusconi se čak i sastao s nekadašnjom gradonačelnicom Arcorea Rosalbom Colombo kako bi joj predstavio nacrte za "polukružnu" privatnu galeriju koja bi bila otvorena za posjetitelje odabranim danima, no vrlo brzo je odustao od projekta zbog birokratskih prepreka.
A kako je Berlusconi kupovao umjetnine iz prve je ruke, u zanimljivoj anegdoti, ispričao poznati talijanski voditelj TV aukcija Alessandro Orlando za list Corriere della Sera.
"U to vrijeme na dražbi je bila slika slikara iz radionice flamanskog umjetnika Anthonyja Van Dycka s prikazom Madone s djetetom. Bila je 2018., kao i uvijek akcija se odvijala uživo od 21 do jedan ujutro. Oko ponoći zove gospodin koji kaže: ‘Ja sam Berlusconi, nudim 50 tisuća‘. Operater na centrali odgovorio mu je: ‘A ja sam Napoleon‘ i poklopio". Kako je nadalje ispričao, Berlusconi nije odustao, ponovno je zvao, ovaj put preko svoje partnerice Marte Fascine, i na kraju je kupio djelo za 62.000 eura.
Orlando je nakon toga odnio sliku Berlusconiju u njegovu vilu. Dobro se sjeća prvog susreta. "Obasuo me komplimentima, rekao mi je da sam najveći trgovac u Italiji." Nakon toga je uslijedilo više od dvadeset posjeta tijekom kojih je Berlusconi, priča, kupio djela veće i manje vrijednosti, među kojima su bili brojni sakralni prizori, ali i ženski aktovi te više od tisuću djela ruskih umjetnika.
"Htio ih je dati Putinu, sve ih je dao ovjeriti, 700 eura za svaki dokument, a onda se predomislio: ‘Alessandro, odlučio sam ih sačuvati za sebe‘, rekao mi je." Kao i mnogi poduzetnici, ističe Orlando, kupovao je stare majstore "jer je znao da, u usporedbi sa suvremenim i modernim čija je investicijska vrijednost puno kompliciranija, nikad ne iznevjere".
Trgovali su dvije i pol godine, sve do covida, tijekom kojih je Berlusconi od Orlanda kupio 2500 slika i na koje je potrošio oko tri milijuna. "Bio je ljubazan prema meni i mom osoblju od prvog trenutka", prisjetio se Orlando. Kada je doznao za Berlusconijevu smrt, odmah je, kaže, pomislio na "pogled kojim je promatrao slike, s nevjerojatnom ljubavlju i pažnjom. Razmišljajući o njegovoj brizi, o strasti prema djelima koje je kupovao, zapitao sam se što će sada biti s tom kolekcijom".