U svibnju ove godine Borut Šeparović uvukao se sa svojom ekipom iz Montažstroja u zgradu Hrvatske gospodarske komore i ondje napravio performance: objavio revoluciju i naložio Vidoševiću da sve što ima preda vlastima.
O tom složenom interaktivnom projektu “Budućnost je sada”, napravljenom na temelju komada Rainera Wernera Fassbindera “Anarhija u Bavarskoj”, pisali smo tada u Jutarnjem s odgodom, jer čim su gospoda u Komori pročitala članak, otkazala su Šeparoviću suradnju.
- Do nas je stigao komentar iz Komore da smo predstavom narušili ugled te institucije i njezina predsjednika. Činjenica je da recentni događaji pokazuju mnogo skandaloznije događaje unutar HGK i oko njega nego što je to mogla predstaviti jedna kazališna predstava - Montažstroj je u tom slučaju bio kao muha koja leti oko slona - kaže danas Borut Šeparović.
Njegova je predstava nagovijestila pad Nadana Vidoševića i raspad sistema u Hrvatskoj gospodarskoj komori, no njegov je pad zamišljen mnogo radikalnije:
- Publici smo predstavili jedan scenarij budućnosti u kojem, oružanom pobunom u studenome 2017. godine, dolazi do sveobuhvatne društvene promjene. Mladi ljudi preuzimaju vlast i pokušavaju stvoriti pravednije i sretnije društvo... U predstavi se akteri poslanicama obraćaju raznim članovima hrvatske političke i ekonomske elite, među njima i Nadanu Vidoševiću. Njemu predlažemo da sam sebe razvlasti (u scenariju hrvatske sutrašnjice privatno vlasništvo biva ukinuto). Na svom ogromnom ranču, prema tom scenariju, on bi trebao vrtlariti i saditi, primjerice, prokulice i tako s drugim ljudima proizvoditi hranu za zajednicu. Hrvatska gospodarska komora u tom je pak scenariju ukinuta, ali njezine zgrade sasvim sigurno ne bi ostale prazne - u njima bi boravili beskućnici.
Kako je Borutu Šeparoviću uspjelo da u zgradi HGK napravi predstavu u kojoj se tvrdi da se u zgradi HGK inače održavaju orgije?
- Komunicirati smo počeli 1. prosinca 2011. godine, kada smo u sklopu projekta ‘Izvorno hrvatsko’ od njih zatražili da tu oznaku daju Montažstroju kao ‘jedinstvenom hrvatskom kulturnom brandu koji objedinjuje različite umjetničke discipline i nove medije na društveno odgovoran način’. Da bi ta procedura uopće počela, platili smo 4000 kuna troškova. Prema pravilniku, u dva mjeseca od naše prijave trebali smo zaprimiti informaciju o sazivanju, odnosno osnivanju tehničke komisije koja bi utvrdila zaslužuje li Montažstroj tu oznaku. Ta informacija stigla je tek 26. srpnja 2012. godine, a zaključka cijele procedure zasad nema.
Zanimljivo je da službenici HGK uopće nisu provjerili o čemu se u predstavi radi ni kad je napravljena, premda nije igrala samo jednom.
- HGK, naravno, nikada nije imao hrabrosti otvoreno i javno stati iza projekta pa je ta suradnja u konačnici izgledala opskurno. I mi smo sami u izvedbama reproducirali opskurnost i netransparentnost takve institucije - sastajali smo se u njihovim prostorijama s publikom koja se prethodno prijavila preko interneta sa svojim punim podacima. S njima nismo imali nikakve novčane transakcije, umjesto ulaznica, donosili su nam svoje tekstove, hranu ili piće...
Na kraju krajeva, kalkulirali smo koje ćemo informacije o projektu predstaviti u javnosti dok su same izvedbe bile u tijeku. Sve je to i izgledalo kao neke čudne orgije u HGK u kojem je predstavu odgledalo oko 200 ljudi. Danas, s naknadnom pameti, nakon uhićenja Nadana Vidoševića, čini se da se Komora ponašala orgijastično prema novcu koji joj gospodarski subjekti uplaćuju svaki mjesec.
Nikada nisam ni slutio razmjere te bahate rastrošnosti koju, naravno, tek trebaju dokazati nadležne institucije. Naposljetku, to što smo poduzeli prilično je minorna provokacija iz perspektive gospodarskih i političkih ‘odličnika’. Pa sve te umjetnine koje vise po zidovima Komore (ili su skrivene u podrumima njezina predsjednika) mnogo su vrednije od naših kazališnih inscenacija scenarija budućnosti. U naknadnoj duhovitosti mogao bih reći i da nam je vjerojatno pomoglo to što u HGK ‘muž uvijek zadnji dozna’.
Montažstroj od osnutka pak prvi kukuriče.
- Kad smo 1990. godine u predstavi ‘Vatrotehna’ zavijali sirenama za zračno uzbunjivanje, činilo se kao da smo anticipirali ratna razaranja. U predstavi ‘Srce moje kuca za nju’, izvedenoj 2010., plesačice su u dresovima hrvatske nogometne reprezentacije izvedbu započinjale uzvikom ‘Za dom - spremne.’ Bilo je samo pitanje vremena kada će nešto slično učiniti netko od reprezentativaca. I, gle, to je prije nekoliko dana, u atmosferi nadirućeg fašizma, izveo Joe Šimunić.