Slikar Viktor Šerbu: 'Zovu me češće zbog kante nego umjetnosti. Još ću i na CNN-u biti'
Viktor Šerbu
Dubrovački slikar Viktor Šerbu prešao je osamdesetu godinu života i drži se pravila socijalne distance. Ovih dana živi u svojem ateljeu u Starom gradu. Sin mu Vedran i nevjesta Meri dolaze svakih par dana. Ono što mu žele taj dan dostaviti, hranu, novine ili boje za slikanje, stave u kantu koju on špagom povuče prema gore.
Zovu je nonovom žičarom za dostavu. Fotografiju na kojoj se može vidjeti kako to izgleda poslali su Dubrovačkim muzejima za projekt #karantenadubrovnik2020: “Žičara je ponekad i prije bila u funkciji i bez obzira na epidemiju, kada se nama ili nonu ne da ‘činiti skale’, odnosno spuštati se ili penjati na drugi kat do ateljea, a treba neke stvari pokupiti ili uzeti. Sada se taj izum pokazao korisnim”.
Susjedi
Kako izgleda njegov život u doba koronavirusa, za Jutarnji govori slikar Viktor Šerbu protagonist fotografije: “Ljudi su disciplinirani, poštuju mjere, i Stradun je skoro sasvim prazan. Ujutro zadnjih dana ranije malo protegnem noge, prije nisam niti izlazio. No, hodati je važno. Kako mjesec dana nisam bio vani, osjetio sam slabost u nogama, a inače me dobro služe”.
Nakon što su Dubrovački muzeji fotografiju koju je snimila mobitelom njegova nevjesta objavili na svojim društvenim stranicama, preko Facebooka, zvali su ga iz više medija, “na kraju ću završiti i na CNN-u” šali se ovaj poznati pejsažist.
Kanta za dostavu u obitelji Šerbu je od plastike, a u povijesti ih je bilo raznih. Koristile su se i ranije, govori naš sugovornik: “Ulica je uska. Stare kuće imaju mnogo stepenica, a po četiri kata i često bez rukohvata. I ako nekoga slabije služe noge, a nešto mu donesu, rekao bi, nemoj da silazim, evo ti kanta pa tu potrpaj. Primjerice, zove prijateljica koja je donijela stručak cvijeća ili peršin s placa i kaže spusti korpu pa ću ti poslati. Korpa koja se koristila najčešće je bila pletena. Žene su, koje su živjele jedna preko druge, koristile bi dugačke štapove kako bi jedna drugoj posudile malo češnjaka ili brašna, ”.
Jesu li susjedi vidjeli njegov primjer pa se i oni počeli služiti sličnim metodama za dostavu? “Nisam vidio da koriste, no kada hodam po ulici viču mi da su vidjeli kantu. Ima tu i šale. Postat ću poznatiji po kanti nego po slikama”, šali se i sam umjetnik.
Naš sugovornik Viktor Šerbu, dalje, govori: “Često su se ljudi znali žaliti da je puno ljudi u Gradu u ovo doba. Evo im sada prilike da uživaju u arhitekturi. Ja pođem prošetati, no držim se pravila o udaljenosti. Mahnemo jedni drugima po Stradunu. Izbjegavam odlazak u dućane”. On je, priča dalje, otišao u atelje dok traju pravila o izolaciji, a supruga je ostala u stanu par ulica dalje, a “sin ili kćer te nevjesta i jednom i drugom donose ono što nam treba. Supruga ima sedamdeset šest godina, ja osamdeset dvije”, no, nastavlja: “Zdravlje me dobro službi, nisam godinama bio kod doktora, a i to što sam bio, to sam bio kod zubara”.
Prije nego što je započela pandemija, poklopilo se, slikar Šerbu pročitao je knjigu “Kuga” Alberta Camusa. “Postoje mnoge podudarnosti s ovim što se danas zbiva, i knjigu bih svakome preporučio u ovoj situaciji”.
Inspiracija
Ima li inspiraciju za slikanje ovih dana, ili muze šute, pitamo ga? Ima li dovoljno boja? “Boja imam dovoljno. No, kako sam ja kolorist, a mjesec dana sam bio zatvoren, nedostajalo mi je inspiracije jer u pravilu inspirira pejsaž, život vani. Tako da sam u pravilu dorađivao stare slike. No, što se tiče same izolacije, mi smo umjetnici obično i individualisti, navikli smo raditi sami ateljeu i inače, drugačiji je kod pjevača i glumaca. Ono što me brine je ekonomska situacija koja će uslijediti jer živim od prodaje slika. Popularan sam među publikom, kupuju od mene pejsaže ili mrtve prirode, za razne prigode. Pitanje je i što će biti s turizmom ove godine”. Koliko je na njega utjecala tradicija dubrovačkih kolorista, Dulčić, Masle, Pulitika? “Svakako jesu, Dulčić ponajviše. Ali i Medović i Rašica. Učimo jedni od drugih. Ja ponekad i kod slikara amatera ugledam nešto novo i zanimljivo što se sam ne bih sjetio, treba biti otvoren prema svima”, govori.
Osim u Dubrovniku, slika i na Korčuli, u mjestu Smokvice, gdje ljeti odlazi. “To je jedno malo mjesto gdje imam staru kuću. Uređena je jednostavno, tako da se ljeti može koristiti za stanovanje. Nadam se da će se uspostaviti mogućnost do ljeta da možemo tamo otići. Krasni su to vinogradi, pejsaž, divota. Nema toliko puno turizma, lijepo je i mir je” zaključuje.
Vlaho Kljunak: 'Linđo inače plešemo u prostorima karantene Dubrovačke republike'
Vlaho Kljunak
Folklorni ansambl Linđo naučio je plesati u prostorima karantene, i to one srednjovjekovne, pa su se, kako-tako, snašli i u uvjetima ove - suvremene.
Jer, godinama njihovi plesači probe održavaju u prizemlju dubrovačkih Lazareta, u kompleksu uza gradske zidine, u blizini vrata od Ploča što ga je Dubrovačka Republika gradila u 16. stoljeću ne bi li, među ostalim, u njima smjestili karantenu.
Novi koraci
Na tome su mjestu nekad Dubrovčani držali putnike i trgovce prije no što bi im dali da uđu u grad, čekalo se da mine neko vrijeme, da budu sigurni da sa sobom neće donijeti i boleštine.
U prizemlju Lazareta, gdje je dvorana za probe Linđa, u ona je doba bio prostor za konje i za robu, gore na katu su bile prostorije za ljude. U Lazaretima su plesali sve dok ih koronavirus i suvremena karantena nije zadržala kući.
“Morali smo naći načina kako da odrađujemo bar dio naših aktivnosti”, govori ravnatelj Vlaho Kljunak, “dogovorili smo se da šaljemo videoisječke u kojima voditelji pokazuju dijelove koreografije.”
Djeca su navikla da početkom tjedna stižu nove vježbe, novi koraci. Mnogi od njih kući bi plesali sa starijom ili mlađom braćom, sestrama, pa se sad u Linđu nadaju da će za jesenje audicije, bude li je, dopuste li uvjeti, puno novih članova stići upravo iz obitelji gdje su djeca u karanteni vježbala sa svojima.
Bliski kontakt
Nije rijedak slučaj da su u Linđu nekada plesale majke ili očevi današnjih plesača, nekima čak i bake, djedovi, ansambl je osnovan 1965. Ovih su dana po Dubrovniku neki bivši plesači komentirali da su s djecom vježbali korake, prisjetili se starih dana, čak i koreografija. “Živi smo, dobro smo, Linđo nastavlja s radom, nismo stali. Jasno da je nama koji se bavimo izvedbenom umjetnošću kontakt neophoda, ali nadam se da ćemo s ovim popuštanjima mjera i mi moći početi raditi na zajedničkim probama. Linđo ima unutarnji prostor koji je u prizemlju i da se bočne stijene naše dvorane mogu otvoriti pa tako dobijemo i dva prostora terase pa razmišljamo da bi uz mjere razmaka mogli početi probe održavati u malim grupama. Plešemo u prostorima karantene bivše Dubrovačke Republike”, govori ravnatelj Kljunak te dodaje: “Kad ćemo izvoditi naše prave koreografije to je sad teško reći, jer to traži držanje za ruku, glavama su plesači okrenuti jedni prema drugima, na dvadesetak centimetara razmaka, bliski kontakt je neminovan i teško je reći kad će doći vrijeme za takve probe kamoli za nastupe.
Obitelj Begić: 'Djeca se na terasi igraju da boluju od koronavirusa pa da jedni druge liječe'
U Begića kući u Pločama glazba je dio svakodnevice. Na četiri kata žive četiri, krvlju blisko vezane obitelji. Slobodan Begić violinist je, dirigent, ravnatelj Umjetničke škole Luke Sorkočevića u Dubrovniku.
Slobodanov nećak Danijel Begić profesor je kontrabasa. Pod krovom Begića je klavir, piano, više violina, nekoliko gitara, harmonike, kontrabas, flauta, a u dvorištu, u garaži kontrabas; niti za karantene nije im problem u okupiti orkestar, napraviti probe, pa i snimiti, makar i kućni, a neloš glazbeni zapis.
Profesor kontrabasa je na prizemlju, profesor violine na prvom je katu, kat iznad mu je brat, Stjepo, on nije profesionalni glazbenik, već ekonomist, ali završio je glazbenu školu, svira violončelo. Na trećem je katu sestra, Božena, živi u Zagrebu i radi posao lektorice, ali je u Dubrovniku maturirala violinu. Običaj je da skupa spontano zasviraju “kad su neke feste”, kad je šira obitelj na okupu. Glazbom se bave i djeca Slobodana i Danijela.
Maske za obitelj
Tjedne karantene Lidija, supruga Slobodana, bilježila je mobitelom, snimala svakodnevni život, rad od kuće, reakcije kućnih ljubimaca… Jednog od poslijepodneva na njihovoj velikoj terasi što gleda na stari grad, more i Lokrum djeca Begića spontano su se okupila, makar po dobi posve različita, zajedno se zabavila u igri. “Naša gimnazijalka Ines zapravo je čuvala ovih troje, nismo na njih obraćali pažnju, no ja sam se u jednom trenutku okrenula i vidjela da su svi spustili ležaljke na pod i da se igraju doktora.” Ines je oko ruke, točno tamo gdje bi joj u laboratoriju izvadili krv, na mjestu uboda u venu, imala svezan konop. Na gotovo pa retoričko pitanje strine čega se to igraju, osmogodišnja Nike odvratila je: “Igramo se da Ines ima najteži slučaj korone.” Nike je Ines na ruku konopom spojila šareni ksilofon i dječju špricu za igranje, osigurala da Ines primi infuziju.”Oboljela” je imala lice pokriveno, improviziranu masku, na vratu joj je bila plastična igračka koja je poslužila kao respirator.
Lidija Begić kaže: “Ta je fotografija nastala jedne nedjelje, netom nakon što sam ja u Nedjeljom u dva vrlo površno slušala razgovor sa psihijatrom Košutom, uhvatila njegovu rečenicu u kojoj kaže da će se djeca svega ovog sjećati samo zato što će pamtiti da su roditelji bili nervozni, kao mama i tata su se tih dana malo više svađali. A djeca su ga samo malo kasnije, iza mojih leđa, na terasi, demantirala. Jer, osmogodišnjakinja je posložila infuziju, respirator kojega nikada u životu nije vidjela, pokazala da ove dane proživljava puno snažnije no što su odrasli svjesni.”
Po struci ekonomistica, kad je situacija s koronavirusom postala naočigled zabrinjavajuća šila je maske za obitelj. “Napravila sam ih izrazito žute, jarke boje. Kad smo ih prvi put stavili fotografirali smo se, bila je to jedna vesela fotografija.” Korona Begiće nije zatekla nespremne, pratili su što se događa, razgovarali su s djecom. “Cijelo smo vrijeme bili psihološki iznad toga, jaki. Poštujemo mjere stožera, nigdje ne idemo. Suprug je sebi na terasi uredio kutak nalik kakvu caffe baru, s visokim stolicama, tu bi pio kavu, tamo bi sjedio s mačkom…”