Nova izložba Vlaste Žanić koja je upravo otvorena u Atelijeru Kožarić u zagrebačkom MSU nosi naziv "15 dkg ravnoteže" i na više razina se nadovezuje na rad Ivana Kožarića. Za početak, na zgužvanoj aluminijskoj roli vidimo samog kipara u kadrovima iz istoimenog filma koji je autorica snimila još 2004. godine.
"Film je nastao u mjestu Batina na obali Dunava, u vrijeme Baranjske umjetničke kolonije koju su organizirali i vodili Kata Mijatović i Zoran Pavelić, a taj put smo na koloniji sudjelovali i Kožarić i ja. Film koji sam snimila u Baranji nastao je po scenariju iz mog sna u kojem Ivan Kožarić odlazi u dućan i od prodavačice traži jedno pivo, četvrt kruha i 15 dkg ravnoteže, što bez problema od nje i dobiva. Po povratku kući, nakon što iz vrećice počne vaditi sadržaj svog doručka, shvaća da je putem izgubio ravnotežu, ali mirno nastavlja blagovati kruh i pijuckati pivo, s konstatacijom ‘aah... nema veze...‘", objašnjava Vlasta Žanić, kiparica koja se često izražava i u drugim medijima kao što su performans, video i instalacija, a njezini su radovi često hibridi nekoliko medija.
"Moj san, pa tako i film koji sam snimila govori o toj fascinantnoj Kožarićevoj slobodi, nerobovanju bilo kakvim pravilima i zadatostima pa tako, metaforički, ni sili teži, tom zakonu fizike koji nas drži na Zemlji. Isto tako, u filmu se referiram i na poznati Kožarićev Proglas kojim se obraća ‘Uredu za oduzimanje slobode‘ i traži da mu je se oduzme, jer je ima previše. Međutim, kao što ‘Ured‘ ostaje gluh na Kožarićevu molbu, a on se i dalje nastavlja dobro nositi s viškom slobode, tako mu ni to malo kupljene pa izgubljene ‘ravnoteže‘ ne predstavlja nikakav problem", kaže umjetnica koja dalje objašnjava da je njezin dvadeset godina stari film sada postao - skulptura.
"Na poziv Ive Rade Janković, autorice dugogodišnjeg projekta ‘Laboratorij za oživljavanje‘ u okviru kojeg poziva umjetnike i umjetnice da se autorski referiraju na lik i djelo Ivana Kožarića, odazvala sam se s velikim veseljem i odmah se prisjetila svog filma. Kožarićevu izložbu Skulptura 1984-2000. na kojoj je s 350 metara aluminijske folije produžio, već ionako produženu ruku svoje brončane skulpture ‘Čovjek koji sjedi‘ rasprostrijevši je po cijelom prostoru, podovima i stubištu paviljona, iz nekog razloga nisam vidjela uživo, zbog čega i danas potiho patim i često se sjetim fenomenalnih fotografija postava i zatvaranja te izložbe na kojem je autor rezao komade skulpture i dijelio prisutnim posjetiteljima. Većina mojih prijatelja na zidovima svojih domova ima komad ‘Kožine folije‘. Kad se u meni uspravila namjera da materijaliziram film u formu skulpture, print na aluminijskoj foliji bila je sljedeća misao u tom smjeru. Osim što se radom - filmom referiram na svoj san, osvrćem se i na ‘san‘ o njegovoj izložbi koju nisam vidjela, ali i apostrofiram Kožarićevu ljubav prema jednostavnim i jeftinim materijalima kao što je aluminijska folija."
Pitamo Vlastu i što misli, kako bi Kožarić komentirao njezin rad?
"U procesu rada, u trenucima sumnji i neizvjesnosti i pitanja kako će to sve zaista izgledati i djelovati u prostoru, često bih pitala samu sebe - a što misliš da bi Koža rekao? Ili - kako bi on to sada riješio? Tako da imam osjećaj da smo dosta komunicirali u zadnje vrijeme i nadam se da bi bio zadovoljan."
Također, Vlasta Žanić je dio, nazovimo to tako, umjetničkog kolektiva - Atelieri Žitnjak koji sad već postoje 20 godina. Na Žitnjaku djeluje vrlo koherentna skupina umjetnika, dinamičnog kreativnog života. Kakvo je njezino "žitnjačko iskustvo"?
"Žitnjak je naša oaza na periferiji grada ili kako ga je Zoran Pavelić prije mnogo godina nazvao ‘Centar periferije‘. Mjesto za rad i kontemplaciju, a po potrebi za druženje, razmjenu mišljenja i ideja, mjesto gdje se generiraju nove ideje, daju i dobivaju savjeti, mjesto gdje se kuha i peče, jede i pije, stvara i konzumira suvremena i kvalitetna umjetnost. Topla, prijateljska i kolegijalna atmosfera koja već godinama vlada na Žitnjaku naša je najveća vrijednost", zaključila je Vlasta.