Kako bi se, kroz jedan prizor, mogla definirati Italija danas? Kao veličanstveno dekadentan Rim u Sorrentinovu filmu “La Grande Bellezza”, koji toliko obuzima glavnog protagonista, književnika Jepa Gambardellu, da ne stigne napisati sljedeći roman? Ili kao načičkane kućice u predgrađu Napulja, poslagane ispod autoceste, u kojima se još onako po starinski suši veš na špagi razapetoj od kuće do kuće, kao na fotografiji Massima Siraguse? Ili kao prenapučene plaže u Riccioneu, gdje se odlazite kupati u takvu gužvu da imate osjećaj kao da ulazite u gradski autobus u četiri popodne, što fotografijom bilježi Massimo Vitali?
Potonje dvije fotografije mogu se pogledati na početku izložbe “Talijanski pejsaž u fotografiji, 1950. - 2010.”, koju je u Klovićevim dvorima priredio Walter Liva, teoretičar, našoj publici poznat i s rovinjskih Photodaysa.
Toni Nicolini: 'Melissa'
Privatne kolekcije
Siragusa snima “Teatro di Italia”, ciklus fotografija Italije danas, a dok ih promatrate, u vama se polako budi osjećaj da su talijanski domovi u stvari dio scenografije neke kolektivne predstave čija se radnja tek naslućuje, dok Vitalijevim snimkama na ovoj izložbi dominiraju crvene ležaljke, bikiniji i masa posve opuštenih tijela kupača; Vitaliju je porasla popularnost i na međunarodnom planu, pa cijene njegovih radova dosežu više od trideset tisuća eura, što je za fotografiju dosta visoka cifra, a otkupljene su za vodeće muzeje i najvažnije privatne kolekcije u Europi i Americi (u SAD-u ih vrlo vjerojatno kupuju i Talijani nostalgični za svojom zemljom).
Prvo je radio kao fotoreporter, zatim reklamne kampanje i za televiziju, i s bogatim iskustvom iza sebe započinje ciklus snimki javnih prostora - plaža, diskoklubova, parkova, gradskih trgova, na kojima se okupljaju mase ljudi; Liva njegove fotografije definira kao “dokument koji treba proučavati kako bi se bolje objasnilo društveno ponašanje”. Na fotografijama se odvija niz naizgled “malih” ljudskih priča; ako pažljivo pogledate, uvijek je, među tom harmoničnom masom tijela, neka drama, prekid, svađa, ljubav...
Riječ je o putujućoj izložbi koja je već bila u Sankt Peterburgu, Ljubljani i Rimu, no s obzirom na našu trenutačnu izložbenu situaciju, zahvalni smo za bilo što. A i izložba pruža širok raspon, od međunarodno relevantnih, velikih imena iz poslijeratnog razdoblja poput Maria Giacomellija do kontroverznog Oliviera Toscanija.
Luigi Crocenzi: 'Puglia'
Ruševine grada
U prvoj je sobi, dakle, suvremena fotografija. No, odmah će vas u sljedećoj prostoriji dočekati snimke nastale neposredno poslije rata. Prizori koji u mjestašcu Matera snimaju Piergiorgio Branzi i Augusto Viggiano pokazuju dotrajale kamene ruševine grada (danas, inače, spomenika kulture) u kojemu naizgled nitko ne živi; osim što se na jednoj fotografiji nazire sićušna žena, odjevena u crno, kako viri iza prozora, u toj silnoj pustoši potpuno sama.
Pedesetih se godina nižu prizori bijede, više socijalne, nego pejzažne fotografije, pejzaž je ovdje samo pozadina za prizore koji upućuju na nezamislivu neimaštinu; Alfredo Camisa, protagonist poslijeratnog neorealizma, snima dijete u dronjcima, među bačvama u Comacchiju, Ezio Quiresi bilježi prosjaka ispred ruševina - sjedi, glavu je prekrio rukama, ne vidimo ga uopće, no sve nam govori očajan položaj zgrčenog, nesretnog tijela.
Pejzaž, naravno, niti u jednoj dionici izložbe nije shvaćen doslovno; riječ je većinom o prizorima izvan uobičajenih, dosadnjikavih ruta s razglednica.
Leopardi i Silvija
Prizor koji je pedesetih godina snimio Antonio Migliori (iz serije “Ljudi iz Emilije”) mogao je nastati u bilo kojem talijanskom gradu tog razdoblja; trojica mladića, jedan od njih u odijelu kapetana, sjede ispred tratorije-bara na vruć ljetni dan. U pozadini je reklama za Coca-Colu, no stolu pred njima ne stoji ništa; ovdje su da se okreću za ženama koje prolaze pokraj njih.
Migliorija je inspirirala svakodnevica, život, a Marija Giacomellija, pak, romani i poezija. Fotografija koju možemo vidjeti na zagrebačkoj izložbi snimljena je s prozora kuće pjesnika Leopardija, koji je gledao direktno na kuću svoje ljubavi Silvije.
A kako se kontroverzni reklamni mag Oliviero Toscani uklopio u ovu temu, reklamom “Dojenje” iz 1989. godine, fotografijom tamnopute majke koja doji bijelo dijete? On se u reklamama za Benetton više fokusirao na teme kao što su rasna integracija, zaštita okoliša, prava djeteta, nego na sam proizvod; njegov se pejzaž stoga može definirati kao socijalna borba, ali pritom i samoreklama, no o tome drugom prilikom.