Na vijest o smrti proučavateljice usmene književnosti, znanstvenice etnologinje, članice HAZU Maje Bošković-Stulli (r. 1922. u Osijeku) mnogima je napamet pala njena knjiga “Priče iz moje davnine” (2007).
U njoj se takoreći memoarsko-publicistički osvrnula na svoj osobni život i hrvatsko XX. stoljeće.
Napisala je Bošković-Stulli nezaobilazno djelo kao svojevrsni oproštaj sa svima nama, podsjećajući ne samo kako su stradali svi članovi njene obitelji u Drugom svjetskom ratu, nego i kakve ožiljke iz prošlosti zajednički nosimo.
Ostavila je i spomen jedne velike ljubavi, one s povjesničarom Bernardom Stullijem, svojim suprugom. “Na svoj život se ne tužim; čudo je kako sam preživjela, čak uspješno. No, ti kojih nema, i nestali su u užasu, od kojega smo mi slučajno pošteđeni, prate nas i jedini dubinski svjedoče i o našem životu. Štite od surogata”, zapisala je.
Uspostavila ravnotežu
Danas kada je život Maje Bošković-Stulli predan u ruke tom i takvom “dubinskom svjedočanstvu”, čini se da je ono bilo jedna od niti vodilja na temelju kojih je stvorila ključni književno-znanstveni opus unutar naše etnologije i književnosti, na njihovoj razmeđi koju je objedinila čitavom serijom knjiga.
Između starinskog magnetofona, kojim su se nekoć bilježile terenske predaje i priče, i tada aktualnih visokih znanstvenih dosega, ova je znanstvenica stvorila ravnotežu. Samo su tako nastali njeni neizostavni biljezi hrvatskog nacionalnog identiteta, zapisani u knjigama: Istarske narodne priče (1959), Narodne pripovijetke (1963), Kroatische Volksmaerchen (1972, 1993), Usmena književnost kao umjetnost riječi (1975), U kralja od Norine: Priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve (1987), Žito posred mora: Usmene priče iz Dalmacije (1993) i druge. Mimo autorskog rada, Bošković Stulli provela je radni vijek u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), bila je njegova direktorica, kao i glavna urednica časopisa Narodna umjetnost. Primila je mnoge nagrade za svoj rad, pa i onu Herderovu.
Zanemarena baština
U jednome od svojih eseja (Usmena književnost u predromantičkim vidicima) Bošković-Stulli podsjetila je još odavno (1978) na zanemarenu baštinu. Ona piše o djelu Đure Ferića “Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae” koje je objavio 1794. “stavivši uza svaku basnu kao motto poslovicu na hrvatskom originalu”. Za Ferića je znao Jakob Grimm, no “velika zbirka takvih basana ostade mu i u rukopisu”.
Maja Bošković-Stulli stvorila velik opus, no ostavila je drugima da se vraćaju njenim bilješkama, otkrićima i miljokazima.