Dar za prvu godišnjicu braka: nakit. dar za sedmu godišnjicu braka: Xanax. Izrezane fotografije s vjenčanja. Prepolovljena novčanica. Konj u odijelu. To su samo su neki od radova koji se mogu pogledati na izložbi “Rastava” u Institutu za suvremenu umjetnost.
Izlaže četvero autora: likovne umjetnice i obje profesorice na Tehničko-tehnološkom fakultetu Paulina Jazvić i Andrea Pavetić, arhitekt Siniša Ilić i povjesničarka umjetnosti zaposlena u KIC-u Andrea Grgić. Svi su prijatelji, svi su rastavljeni i svi imaju djecu. Tri žene i jedan muškarac kojeg u predgovoru izdvaja Janka Vukmir tumačeći: “Kao jedini muški izlagač na izložbi, on je i najintrovertniji u svojem nastupu, diskretan i sramežljiv.” Njegov je rad instalacija tepiha s ispisanim riječima vezanim uz prekid. Tepih je zamotan i pospremljen u kut izlagačkog prostora.
Bolna iskustva
U povijesti umjetnosti, kako domaćoj, tako i svjetskoj, više je umjetničkih djela posvećenih strastvenoj ljubavi, onoj neuzvraćenoj ili zabranjenoj, nego konačnom, gorkom kraju, rastavi braka.Ipak, nekoliko je radova na tu temu ušlo u umjetnost na velika vrata: Marina Abramović i Ulay mjesecima su hodali po Kineskom zidu jedan prema drugome da bi se naposljetku našli i rastali bolno i uz mnogo suza, te s dandanas, svjedoci smo, neprežaljenim emocijama jedno prema drugome. Jeff Koons, američki kralj kiča koji izvrće klasično poimanje umjetnosti, dokumentirao je početak svoje strastvene veze s porno zvijezdom i zastupnicom u talijanskom parlamentu Cicciolinom, a potom i rastavu, vrlo bolnu, koju je pratilo skrbništvo nad djetetom pa i prijetnje zatvorom. Tracey Emin, pak, britanska umjetnica, imena svojih bivših ispisala je na povećem šatoru.
Prema podacima Eurostata od ljetos, u Hrvatskoj se prošle godine razveo svaki treći bračni par, u Europskoj uniji rastaje se gotovo svaki drugi par, njih 46 posto. Visoko na ovoj ljestvici je Portugal: od 100 brakova rastavom ih završi 70. Hrvati se najčešće razvode između desete i četrnaeste godine, te nakon dvadesete godine braka. Ipak, Hrvatska je lani lani zabilježila rekordan broj razvoda, koji je prvi put u godini otkako se prate statistike prešao 7000 (7036). Treba reći da je ujedno i porastao broj brakova.
A novije su statistike pokazale i da je najčešći uzrok razvoda brakova - materijalni.
U tekstu “Četiri rastave i jedna izložba” Janka Vukmir piše kako izložba predstavlja svjedočanstva osoba koje su prošle kroz proces razvoda, u formi slika, dokumentarnih zapisa, ambijenta, te kako se izložba odvija “dovoljno dugo vremena nakon što su se rastave dogodile, a traume splasnule”.
O svemu razgovaramo s troje od četvoro izlagača. Izložbu su, naime, predložili oni sami. Andrea Grgić je trenutačno u Parizu. No, upravo je njezin rad, u kojemu dokumentira reakciju na spoznaju o prevari, pa reže glave onih koji su je izdali, bio polazište za izložbu. Slikarica Paulina Jazvić govori: “Ugledavši kod Andree izrezane slike s vjenčanja, pronašla sam u njima umjetnički čin, iskrenost. Gotovo svi su u našem društvu rastavljeni, o tome često razgovaramo, i dogovorili smo se da o svemu napravimo izložbu koja je odmak od klasičnih izlagačkih tema dominantnih u posljednje vrijeme”. Svemu, pritom, pristupa s mnogo humora, što se može vidjeti i na Facebook stranici Gospođa, na kojoj piše crtice iz tzv. “postbračnog života”.
Osobna priča vezuje i Paulinu Jazvić i Andreu Pavetić jer teško ih, kažu, u tom traumatičnom događaju mogu razumjeti oni koji sami to nisu prošli: “Paulina i ja radimo zajedno i kao samohrane majke s djetetom tinejdžerom nailazimo na slične probleme.” Ona je svoj rad pod nazivom “Pet priča o rastavi: priče dvije dizajnerice, jedne forenzičarke, jedne informatičarke i jedne psihologinje” sastavila na temelju tuđih iskustava. Iskustva su možda slična, no ne i načini kako se nose sa situacijom. Kako, dalje, tumači: “Forenzičarka shodno svojoj struci skuplja dokaze što se dogodilo. Kako se može vidjeti na izložbi, za prvu godišnjicu braka je od muža dobila kutijicu s nakitom, a za sedmu je sebi kupila sama kutiju xanaxa nakon što ju je muž ostavio s ljubavnicom. Informatičarka bilježi rastavu kroz dijagram, to je priča o problemu s alimentacijom, o visini alimentacije, o ignoriranju dolazaka na sud. Jedna od dizajnerica svoju rastavu vizualno vidi kao dva jastuka na kojima su prazni oblačići stripa. Druga izlaže dvije šalice čaja: na jednoj piše “me”, na drugoj “she”, iznad obje je kravata, no umočena samo u šalicu u kojoj piše “she”. To je priča o prevari, situaciji kada partner dolazi doma i govori da se zaljubio, da se dogodila kemija s nekom drugom. Pshihologinja, pak, na karticama preuzetim iz inventara starog knjižničkog arhiva, ispisuje proživljena iskustva od upoznavanja do rastave.”
Prepolovljena slika
Siniša Ilć, pak, kaže: “Razvod spada u zonu životnih neuspjeha, sigurno je da ne krećeš u formalizaciju veze s idejom da neće uspjeti. U mojem me radu zanimao taj aspekt traume koji se pojavljuje u vidu osjećaja neuspjeha nakon razvoda. Kad me Paulina pozvala na sudjelovanje na izložbi, razmišljao sam na kojoj bi se metafizičkoj razini taj osjećaj mogao reflektirati, to stanje napuštenosti i napuštanja, te velike, tektonske promjene. Učinilo mi se da je tepih jako dobar predmet za to. Asocira na dom, na pripadnost, nosi pozitivne asocijacije. No, ovako zamotan sugerira odlazak, promjenu. Odnos između zaborava i sjećanja prikazao sam intimnim tekstom ispisanim preko tepiha, tekstom koji govori o napuštanju.”
Paulina Jazvić, umjetnica koja trenutačno izlaže i u Galeriji Suda Europske Unije u Luksemburgu rastavu predstavlja s dva rada. Jedan je triptih pod nazivom Rastava, koji čine na zidu obješene prepolovljene stolica, slika i novčanica od sto kuna. Prepolovljena slika uokvirena je u polovicu okvira na kojoj je prikazan muški lik, no izgreban, a nedostaje druga polovica, ženski lik. Drugi rad, “Čovjek konj” figurica je čovjeka u odijelu s klimavom glavom konja kakva se za zabavu lijepi na kontrolnu ploču u autu, i koju se na e-bayu može nabaviti za desetak dolara. Taj creepy horseman, kako ga naziva Janka Vukmir, izložen je kao ready-made, ali na postolju i pod staklenim zvonom, na postamentu za skulpturu. U radu je i mnogo humora. Ipak, čini mi se da je njezin rad ujedno najanalitičniji od svih. “Ja sam najduže razvedena”, objašnjava, “i zato je moj rad možda najmanje osoban. Prošla sam i osjećaj neuspjeha, a potom i olakšanja, pa ponovno sve isto, kroz sve te godine raspon se emocija kod mene izmjenjivao. Kako sam sama dugo rastavljena, naslušala sam se priča o rastavama i došla do zaključka za koji mi kažete da ga potvrđuju statistike: najviše je svađa oko imovine. Novac je, uz skrbništvo nad djecom, glavni predmet spora. Znala sam slušati o rastavama u kojima su se ljudi doslovce posvađali oko sto kuna - bilo je tu, naravno i prkosa, ljutnje, pa i zločestoće preneseno preko tih novčanica. To je tužna priča o ljudima koji su svojedobno bilo bliski, a onda dođu u takvu fazu bijesa.
Obitelji s reklama
Izložba se, kažu, dobro poklopila s novim pokušajem uvođenja obiteljskog zakona i nezgrapne definicije obitelji. Također, želja im je i ukazati na licemjerje društva. Nitko od njih ne zagovara rastavu, to je jedna od najbolnijih stvari koje su morali proći u životu, ako ne i najbolnija. No, bolje i rastava, kažu, nego licemjerje. Andrea Pavetić tako kaže: “Rastala sam se prije određenih godina, pa sam kao i Paulina imala dovoljno vremena da prebolim neposrednu frustraciju. Prva reakcija na razvod bila je tuga, ogorčenost, prošla sam vrlo teško emocionalno razdoblje. No, tako je trebalo biti. Imam neke prijateljice koje se ne rastaju, no govore da mi zavide, rastavu doživljavaju kao olakšanje i kao sreću. Ipak, odabiru i dalje ostati s partnerom, na to ih tjera ili materijalna situacija ili strah osude društva. Oni, pak, koji su u sretnim brakovima, komuniciraju i spremni su na kompromis, na uvažavanje drugoga.” Slaže se i Paulina Jazvić: “Vrlo je važna komunikacija, naročito se u današnje vrijeme lako pogubiti. Primjerice, jedna se moja prijateljica rastala jer joj je muž neprekidno bio na video igricama, nisu uopće razgovarali.” Ova se umjetnica vrlo mlada udala, rodila dijete i rastala u dvadesetim godinama, i za nju je situacija, kaže, bila drugačija, ona je s djetetom odlazila i na studij na Likovnu akademiju.
Siniša Ilić smatra da je danas i velik pritisak zbog idealizirane slike obitelji u medijima, na reklamama su uvijek sređeni žena i muškarac, dvoje uvijek sretne djece, zlatni retriver, monovolumen... Stvar je u socijalnoj inteligenciji pojedinog partnera da to zna razlučiti od stvarnosti, da ne gleda na tebe kao na nekoga tko može i treba zadovoljiti tu sliku s reklama. Međutim, nadodaje, teško je pronaći, kasnije, u reklamama, sliku sebe, rastavljena muškarca u ranim pedesetima: “Tema koju smo dotaknuli vrlo je osjetljiva, nosi dirljivu notu, što je vidljivo i na izložbi. Parovi koji žive u uspješnim brakovima prije svega uspješno komuniciraju, imaju jednu vrstu sebičnosti u paru, posvećuju se jedni drugima.”
Kažem im kako bih rado da više kustosa radi izložbe vezane uz stvaran život, ne samo one larpurlartističke, jer na umjetnosti i jest da interpretira život. Složit će se.