ORGAN VIDA

SVJETSKI MAJSTORI FOTOGRAFIJE NA MEĐUNARODNOM FESTIVALU U MSU-u Teme su: ljudi i hijene, ljudi koji žele biti strojevi, favele, ex-Yu

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.08.2017. u 13:51

Zagreb, 130916.
Francuski paviljon, Savska 25,
Otvorenjem centralne izlozbe Otkrivanja zapoceo 8. medjunarodni festival fotografije Organ vida.
Na fotografiji: otvorenje izlozbe.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorčić / CROPIX

Ilustracija; otvorenje Organa vida 2016.

Ne znam koliko su ambiciozno na samom početku, prije devet godina, organizatori Organa vida, a među glavnima je Marina Paulenka, i sama izvrsna fotografkinja, zamišljali razvoj ovog međunarodnog festivala fotografije, no na samom početku bilo je razmjerno skromno, tek nekoliko imena, i jednodnevni festival u jednom prostoru.

Sada već dovode priznate međunarodne zvijezde, prošle godine bili su tu npr. Roger Ballen i Philipp Toledano, ove godine, nažalost, ne stiže najavljivana Nan Goldin, no zato dolaze Dana Lixenberg, nizozemska fotografkinja koja je provela dvadeset i pet godina snimajući ljude u problematičnom kvartu u okolici LA-a, za koji je dobila ove godine najprestižniju nagradu za fotografiju - Deutsche Borse Photography Prize, Sean O’Hagan, jedan od vodećih kritičara fotografije koji piše za Guardian i Observer, jedan od najpriznatijih fotografa današnjice Pieter Hugo, čija je serija fotografija sa hijenama obišla svijet. Hugo je iz Južnoafričke Republike, a svoju najpoznatiju seriju “Gadawan Kura - ljudi hijene” snimio posve slučajno, na dojavu prijatelja. Riječ je o skupini muškaraca, jednoj maloj djevojčici i nekolicini hijena koje zavezane vode sa sobom da bi zabavljali ljude, prodavali im narodnu medicinu i pritom tako zarađivali. O ciklusu su pisale vodeće novine, New York Times, Guardian, Observer, gotovo sve sa sličnom, točnom opservacijom: to su fotografije od kojih ne možete maknuti pogled. Pokazat će i “Noolywood”, fotografije filmske industrije u Nigeriji, treće filmske najveće industrije na svijetu, koja godišnje proizvede između pet stotina i tisuću filmova. Glume lokalni glumci, teme su ljubav, korupcija, prostitucija... za razliku od holivudskih, u ovim filmovima nema nikada sretnog završetka. Izložit će tri serije, uz spomenute dvije, treća je “Trajna greška”: fotografije ljudi i pejzaža ogromnog odlagališta zastarjele tehnologije u Gani. To je područje koje se nalazi na periferiji sluma poznatog kao Agbogbloshie, a u prilog tome koliko je tamo loša situacija tamo govori to da ih lokalno stanovništvo naziva Sodomom i Gomorom.

Tko su novi građani

Ove je godine centralni program preseljen u MSU,  kao i Hugova izložba. Otvara se 6. rujna i traje sve do 20. rujna, skupnom izložbom pod nazivom “Novi građani”. Za tu je izložbu od 250 prijavljenih radova odabrano deset, a organizatori ovako tumače glavnu festivalsku temu: “Ideja novog građanina koja nadilazi konvencionalno shvaćanje njegove ‘izvorne definicije’ ograničene na državu i grad, građanina kao čovjeka-bez-mjesta, povrh privilegija, nacionalnosti ili privrženosti vlasti.” Odnosno, kako tumači Katrin Koenning: “U ovom trenutku, bez obzira na to gdje se nalazili, okruženi smo političkim previranjima koja nas strmoglavo vode prema liberalnom autoritarizmu, fašizmu i graničnom stanju euforije u kojem su humanističke vrijednosti ozbiljno ugrožene. Zbog toga je izuzetno važno identificirati sve ono što nas povezuje i na tome graditi naše djelovanje”. Koenning je u žiriju, od domaćih je kustosa Leila Topić iz MSU.

I inače, kada bi se svi ovi fotografi, barem većina njih koji izlažu, trebali sumirati pod jednim nazivnikom, bio bi to: društveni angažman.

Osim u MSU, izložba se, dalje, rasporedila po čitavom Zagrebu, neke od lokacija su Galerija Greta, Francuski paviljon, Kuća arhitekture Oris, Galerija Kranjčar, nova Galerija Arheološkog muzeja, u kojoj će biti izložba Dragane Jurišić “Izgubljena zemlja”. U ovom projektu fotografkinja iz Slavonskog Broda, koja posljednjih petnaestak godina živi u Irskoj, kako se navodi uz njezin projekt: “u potrazi za izgubljenom zemljom i izgubljenim identitetom, pošla je putem Rebecce West i reinterpretirala njezinu knjigu “Crno janje i sivi soko” koristeći fotografiju i tekst, kako bi ponovno proživjela svoje iskustvo Jugoslavije i u sebi preispitala konfliktne emocije i sjećanja na zemlju koje više nema.“ Izlaže i Davor Konjikušić, riječ je o ciklusu “Cesta”, snima nekadašnju cestu “Bratstva i jedinstva”, danas A3 (djelomice se mogu i povezati ova dva rada).

U Greti, pak, izlaže Sheng Wen Lo, njegova serija “Bijeli medvjedi” snima polarne medvjede u njihovim umjetnim staništima diljem svijeta, i naravno, poziva na diskusije u držanju životinja u zatočeništvu, snimao je na 26 lokacija diljem Europe i Kine, a samostalnu je izložbu “zaslužio” kao prošlogodišnji pobjednik Organ vida recenzije portfolja. Inače, ove godine Festival je uveo i novu nagradu, nosi ime pokojne kustosice Marine Viculin, koja je mnogo učinila za suvremenu hrvatsku fotografiju.

Vrlo je zanimljiva Cristina de Middel, pozornost međunarodne javnosti privukla je serijom “The Afronauts”, a na ovogodišnjem Festivalu predstavit će se serijom “Sharkification”: bilježi drugu stranu kampanje brazilske vlade, “čišćenja” u favelama tijekom Olimpijski igara u Rio de Janeiru. Uz njezin se ciklus navodi: “Ono što je zvučalo kao savršeno rješenje - integracija policije na ulice umjesto uvođenja vojnog pristupa problemu - postalo je zamka za stanovnike favela. Oni su sada automatski percipirani kao osumnjičenici, njihova svakodnevnica postala je još više nesigurna, a njihovi glasovi jedva se čuju...” Riječ je o raspravi koja je i danas aktualna, no u slučaju Cristine de Middel, riječ je o umjetničkoj fotografiji, ne klasičnoj dokumentarnoj: usporedila je dinamiku favela s koraljnim grebenom, koristila je plavi ručno izrađeni plastični filter te ga postavila ispred objektiva kako bi dodala podvodni efekt koji dobro ilustrira njen pristup. Policiju je prikazala kao krupne ribe - morske pse koji love da bi preživjeli, a civile kao sitne ribe koje koriste različite strategije kamuflaže da bi preživjeli.

Kuba i SSSR

Među autorima koji će izlagati u sklopu projekta “Novi građani” su: Alexandra Polina “Maska, mitovi i subjekti”, portreti pripadnika manjina koji su rođeni i odrasli u Njemačkoj, no svejedno se uz njih vezuju stereotipi, potom “Variation of White” Miie Autio, fotografski negativi portreta crnaca s albinizmom koje društvo stigmatizira zbog genetske anomalije. Sarah Pabst u ciklusu fotografija “Zukunft”, kako se navodi, “istražuje traume vezane uz uspon nacizma u Njemačkoj te upletenost obiteljskih članova u ratna događanja”. Annalise Natali Murri u ciklusu “La Nieve y La Flor” bilježi “gotovo intimno svjedočanstvo o emotivnim vezama nekoć bliskih zajednica žena iz SSSR-a i kubanskih muškaraca”. Vrlo je zanimljiva serija “Grinders”, Hannes Wiedemann fotografira pojedince koji se udružuju u zajednice u pravilu u manjim američkim gradićima, opčinjene prožimanjem ljudskog tijela i tehnoloških dodataka, pa u kućnim, improviziranim laboratorijima u svoja tijela ugrađuju pojedine uređaje, ponekad i riskirajući živote...

Sve u svemu, festival koji pokazuje sve veće pomake iz godine u godinu.

ELIPSO

Izdvajamo