Ako krenete na zagrebački Dolac, vrlo brzo nakon što se popnete po stepenicama sa zapadne strane, pojavit će se ispred vas na zidu golem portret supruge Vlaha Bukovca, Jelice, na zidu oronule zgrade, tik pokraj ribarnice, iznad crvenih suncobrana štandova koji prodaju suvenire.
Projekt je to francuskog redatelja, umjetnika i nekoć novinara Juliena de Casabiance, projekt popularizacije umjetnosti iz muzeja putem ulica, želje da se umjetnost učini dostupnijom publici. Uzima određeni detalj slike, u ovom slučaju je odabrao “Moje gnijezdo” Vlaha Bukovca, koji snimi, isprinta te potom postavi uvećanog na zid oronule kuće u gradu koji odabire.
Ljubav i poezija
Dolac je kao lokaciju odabrao sam umjetnik jer, kako kaže, “uvijek odabire frekventna mjesta u gradu”. Zgrade koje koristi u projektima godinama su zapuštene, tako da smatra i da samoj građevini nudi “duh slobode”, isto kao što smatra da “oslobađa sve te portrete iz muzeja i galerija”.
Golemi kolaž na Dolcu ne ostaje neprimijećen, pa se u trenutku dok hodamo prema njemu, pred njim fotografiraju japanski turisti. Dok Casabianci objašnjavam Bukovčevu važnost za hrvatsku povijest umjetnosti, uz pitanje zašto je odabrao baš ovu sliku, odgovara mi: “Ne zanima me povijest slike, niti ikada istražujem povijest rada koji sam odabrao, to ostavljam muzejima. Zanimaju me ljubav i poezija koju mogu iščitati s nje. Karakter, lik sa slike odabire mene”. Vidi se da je nekada bio novinar, pita me zašto ne zapisujem tu rečenicu. Odgovaram mu da sam tu misao već pročitala u intervjuima, a dao je mnoge intervjue, od New York Timesa do Huffington Posta. Naime, ne može se reći da je njegov projekt na kojemu radi posljednje tri godine, koji je nazvao “Outings”, i na koji je pozvao mnoge suradnike, globalno ostao neprepoznat.
U Googleovu arhivu
Julien de Casabianca do ovog projekta u međunarodnoj je javnosti bio poznatiji kao filmski redatelj: scenarij za njegov kratki film “La Nuit après la pluie”, u potpunosti snimljen u zamišljenom gradu, napisao je Gao Xingjian, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, a glazbu je skladao Yaron Herman. Njegov dugometražni film “Passing by”, koji je hvalio i Costa Gavras, nastajao je tijekom tri godine kada je snimao anonimne prolaznike u 44 grada 22 europske države te sve pretvorio u videoinstalaciju na četrdeset ekrana koja se prikazivala na pročelju gradske vijećnice 4. pariškog arondismana: projekt je otvorila glumica Charlotte Rampling.
Međutim, kako mi kaže, filmski projekti trenutačno su na čekanju, okupira ga samo ovaj projekt “Outings” koji traje već tri godine i zbog kojeg putuje po cijelom svijetu. Počeo je od Pariza, produžio do Los Angelesa i New Yorka, pa sve do Hong Konga. “U Hong Kongu je izazov bio pronaći zid”, smije se. Ima već ugovorenu gotovo cijelu sljedeću, 2018. godinu s gostovanjima, nižu se Varšava, Meksiko, Memphis, Seoul. Na suradnju su ga pozvali, da predstavi njihova manje poznata djela, i satelit Louvrea koji se nalazi u Lensu, i belgijski Musée d’Ixelles. Mnogi se njegovi radovi iz serije koju je nazvao “Outings” nalaze i u Googleovu arhivu koji sakuplja uličnu umjetnost svijeta, i u pravilu dobiva pozitivne reakcije publike. Nakon što ih postavi na zid, bilježi reakcije. Na slici “Djevojka i amor”, koju potpisuje William-Adolphe Bouguereau, naga se djevojka igra s anđelom, iz Muzeja Orsay. Postavio ju je na pariškim ulicama i izazvao raspravu u susjedstvu o upotrebi golotinje u umjetnosti.
Što je do sada napravio u drugim gradovima u kojima je boravio, može se pogledati na izložbi u francuskoj Medijateci u Zagrebu koja je otvorena do 28. lipnja, a u Zagreb je stigao posredstvom Francuskog instituta i Moderne galerije, kustosica je projekta Stefani Marković.
To nije umjetnost, barem ne u klasičnom pogledu, niti ima pretenzije biti, više je neka vrsta pogleda na stvari s jedne sociološke strane. Demokratska komponenta ulične umjetnosti dostupne svima i u svakom trenutku ono je što ga je privuklo ovoj vrsti umjetnosti. “Nekada mi se čini kao da posjetitelji muzeja ne osjete da je to umjetnost namijenjena njima. Mnogi ljudi ne idu u muzeje jer misle da ne znaju dovoljno, što je greška, u muzeje možete ići samom emocijom, bez znanja”, kaže.
Kako ga je, dakle, privukla Bukovčeva Jelica? “Hodao sam Modernom galerijom i nakon što sam je ugledao, odlučio sam se za nju”. Bukovčev je rad najveći, ukupno je odabrao dvadeset likova s dvadeset slika koje s pomoćnicima postavlja po cijelom gradu. Na zgradi veleposlanstva Francuske je lik “Bonvivanta” Miroslava Kraljevića, na kojoj je naslikan Ante Masovčić. Kažem mu kako je prije nekoliko godina otkriveno da je on bio prvi hrvatski redatelj: “Rekao sam vam da protagonisti slika sami biraju mene”.
Šetnja Louvreom
Sve je počelo prije tri godine kada je šetajući Louvreom u svojem rodnom Parizu, negdje gotovo sakrivenu u kutu, ugledao Ingresovu sliku “Gospođica Caroline Rivière”. Veliki francuski umjetnik naslikao je kćer visokopozicioniranog Napoleonova dužnosnika u bijeloj haljini, i ovaj neoklasicistički portret cijenjen je među strukom. Međutim, Casabianca je krenuo od subjektivne priče, opisujući kako je on doživio ovaj rad.
“Činilo mi se da je slika djevojke usamljena u postavu muzeja, a da je riječ o predobrom radu da bi bio izoliran, pokušao sam je spasiti poput kakvog princa. Bila je lijepa, izgledala je izgubljeno, kao da se dosađuje među drugim velikim slikama”, kaže. I što je zaključio radeći na ovom projektu?
“Dijelimo isto urbano okruženje neovisno o generacijama i tome kakve smo osobe. Kada postavimo neki rad, u pravilu dobivamo vrlo slične reakcije, od mladih i starijih, od hip-hop tinejdžera ili staraca s čembalom. Svima su lijepa. Možda zato što je estetika na tim slikama naša zajednička kultura, bez generacijskih razlika”.