Kada se u Hrvatskoj spomenu privatne inicijative za postavljanje javnih spomenika možemo se s razlogom zabrinuti. Brojni groteskni spomenici i spomen ploče lokalnim ratnim herojima i heroinama izrađeni ispod svake estetske razine (čija pošast ne zaobilazi ni Zagreb) svjedočanstvo su žalosne razine pučkoga ukusa.
No, pogledamo li rezultate službenih natječaja za javne plastike, shvatimo da je razlika ponekada samo u veličini i potrošenim novcima, a ne u kvaliteti ostvarenja. Unatoč svemu, postoje i primjeri samoinicijativnih intervencija građana u prostor koji rezultiraju iznimno zanimljivim javnim skulpturama, makar i privremenog karaktera.
Jedna je takva i skulptura iz ciklusa “Monstrance” Nevena Bilića, postavljena u ružičnjaku na proširenju zagrebačke Martićeve ulice, nazvanome Mali Vatikan zbog toga što je veliku stambenu zgradu arhitekta Huga Ehrlicha iz 1930. kraj koje se nalazi naručila Zagrebačka nadbiskupija. Bilićevu “Monstrancu” postavio je tijekom ovogodišnje manifestacije Design District Zagreb ispred svoje Galerije 3.14 Branko Spajić, osebujni galerist i veliki entuzijast konceptualne umjetnosti u kojoj se i sam okušao početkom 1980-ih.
Lepršave tekstilne forme Ide Blažičko levitraju
Modularne gradnje
Skulptura o kojoj je riječ stoji u ružičnjaku od lipnja ove godine i građani na nju reagiraju iznimno pozitivno. Riječ je o nepravilnim formama složenim po principu modularne gradnje, odnosno potencijalno stalnog nadograđivanja istih oblika. Vijugavo tijelo skulpture dekorirano je ornamentima također nepravilne morfologije, kao što je rocaille, čime se kipar poziva na tradiciju svoje umjetnosti i na njezine metode apstraktne ekspresije. Zbog toga čitavo ostvarenje prožima dojam gipkosti i dinamičnoga tijeka formi. “Monstrance” Nevena Bilića rađene su i u svijetlo zelenoj boji, što asocira na biljni rast i bujanje, jer i svijet flore, poput njih, multiplicira svoje oblike po zadanim strukturama. Ipak, autor se ovdje odlučio za nenapadnu crnu varijantu, čime je postignut diskretan i zanimljiv kontrast s ružama ispod kipa i granama vrbe koje padaju na njega. Također treba istaknuti da je rad načinjen od poliesterske smole, a crna površina neutralizira refleksiju svjetla s plastičnih materijala, koja obično djeluje neprirodno. Rezultat svega je dinamična i nenametljiva skulptura koja je iznimno uspješno uklopljena u okolinu i u javni prostor.
Tekstilne forme
Govoreći o ovakvim inicijativama nikako ne treba izostaviti prošlogodišnji projekt HDLU-a “Mjesto izvedbe i stvaranje grada”, u kojemu je nekolicina umjetnika dobila mogućnost ostvarivanja privremenih instalacija na lokacijama u Zagrebu. Među njima istaknula se jedna od najtalentiranijih mlađih kiparica, Ida Blažičko. U središnjem prostoru Oktogona poprečno je pričvrstila blago zarotirani komad prozračne tkanine. Njezine elegantne i suptilne instalacije od tada su se mogle vidjeti u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti, u gornjogradskom tunelu, a ovo ljeto u sklopu jednog od niza festivala na Zrinjevcu njezine lepršave i nabrane, lagane tekstilne forme levitirale su između stabala, ne narušavajući pogled na krošnje nego, dapače, potičući pješake na doživljaj njihovih horizontala.
Ulice hrvatskih gradova danas su nažalost preplavljene terasama, te se zbog imperativa turizma i ugostiteljske ponude s njih protjeruje svaki sadržaj koji bi mogao estetski obogatiti svakodnevicu prolaznika. Teško je biti arbitrom javnoga ukusa, ali čini se da je dvoje spomenutih autora odgovorno i inteligentno pristupilo zadatku artikulacije (makar i privremene) javne skulpture, te zato treba podržati i njih i inicijatore njihovih ostvarenja u gradu.