Koliko ljudi može primiti Stradun ili pak dubrovačke zidine? Nije li Venecija u jeku koronakrize bila konačno autentična bez mase turista? Nisu li sada Dubrovnik i Venecija pokazali svoje pravo predivno lice kada ga konačno ne opsjedaju milijuni turista iz cijelog svijeta?
Sve se to zapitate nakon što pogledate skupnu likovnu izložbu moderne umjetnosti 60. Porečkog anala, najdugovječnije takve manifestacije u Hrvatskoj koja je ovaj put odlučila s umjetničkog stajališta propitati kakav turizam Hrvatska ima i što njime dobiva.
Istarska sabornica
Obljetničko Anale naziva “Lonely planet - putovanje u srce domaćeg turizma” otvoreno je 6. kolovoza u Istarskoj sabornici u srcu hrvatskih turizma - Poreču i traje do 13. rujna.
Leila Topić, kustosica i selektorica Porečkog anala, ističe da se tema za ovogodišnju manifestaciju javila lani u rekordnoj turističkoj sezoni kada se nitko nije ni nadao da će ova sezona biti takva kakva je, iako su već tada brojni teoretičari upozoravali na opasnosti masovnog turizma koji se danas dešava Hrvatskoj.
- Moja teza je bila da ne smijemo čitavo gospodarstvo temeljiti na turizmu, a tu je tezu potvrdila ova pandemija. Inače su neki teoretičari već govorili da je to opasno i da je loše sve svoje adute stavljati na jednu branšu. Umjetnici su prvi koji su se osvrnuli na tu problematiku te da masovni turizam uništava prirodne i ljudske resurse te baštinsku tradiciju.
Puljanin Franci Blašković, osnivač kultnog benda Gori Ussi Winnetou, ali i Lige za boj protiv turizma je to lijepo rekao u jednom intervjuu - kada radite u turizmu, nema potrebe stremiti višim sadržajima. Život zna biti lagodan. A kriza oko pandemije je podcrtala tezu da trebamo stvarati dodatne vrijednosti, ne se oslanjati samo na turizam - ističe Topić. S druge strane veli da je cilj izložbe i filmova poručiti kako je sve ovo šansa da se Hrvatska okrene drugačijem turizmu - ekološkom i održivom koji neće vjerovati u trajni rast.
- Kada iscrpite sve potencijale jednog mjesta, ono se počne urušavati u sebe. Kada radimo tako kako radimo, pilimo granu na kojoj sjedimo. Koliko Stradun ili dubrovačke zidine mogu primiti ljudi? Sada vidimo sliku Dubrovnika bez masovnog turizma i zadivljenim smo tim autentičnim prizorima.
Masovni turizam je loš za naš način života - veli nam Topić.
Na Analu svoje multimedijalne radove predstavljaju Selma Banich, Duška Boban, Tonći Gaćina, Tjaša Kalkan, Željko Kipke, Igor Kuduz, Bojan Mrđenović, Boris Poljak, Renata Poljak, Ivan Ramljak, Jasenko Rasol, Kristina Restović, Lana Stojićević, Šikuti Machine i Bojan Šumonja.
Prikazani su apartmanizacija Jadrana, zapušteni, nekad luksuzni hoteli na obali poput Haludovog nastalih u doba bivše države, prizori drugog lica Dubrovnika izvan turističke vreve, betonizacija obale…
Bala sijena
Anale je otvoreno performansom Šikuti Machinea i Selme Banich “Ženila se tuga i nevolja, pir delala, kruha ni imala” kada su umjetnici na ulicama Poreča valjali balu sijena. Time su prikazali što se dogodilo hrvatskoj obali.
- Rolanjem sijena, umjetnici su pokazali i osvijestili činjenicu da je Poreština nekad bila težačka i hranila obalu. Sada su tamo apartmani s bazenima, a hranu uvozimo - zaključila je Topić.