Branko Spajić među onim je ljudima koji Zagreb čine boljim gradom i, ako već ne metropolom, makar metropolicom. Većina takvih poduzetnih građana stigla je na studij ili rad pod Sljeme iz provincije. Tako i Spajić, iz Donjih Andrijevaca pokraj Slavonskog Broda, gdje se rodio 1958.
Danas je vlasnik Galerije 3,14, najveće privatne u Zagrebu i prve specijalizirane za prodaju suvremene umjetnosti. Zvuči jako otmjeno, no kako je posrijedi Hrvatska, i sedamdeset četvornih metara unajmljenog prostora s drvenom galerijom od desetak kvadrata u polukatu, te dvjestotinjak izloženih artefakata, najveće je što eto u nas privatnik nudi.
Spajić izlaže i prodaje djela, artefakte, papirnatu galanteriju, od Koče Popovića do Igora Grubića, od Marka Ristića do Toma Gotovca, od Božidara Jelenića do Brace Dimitrijevića, od Ivana Kožarića do Marine Abramović. Od Marijana Stilinovića do Ivana Lesjaka. Značajni su tu radovi Vladimira Dodiga Trokuta, Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Vlade Marteka, Nevena Šegvića, čuvenog pjesnika Jure Kaštelana, Željka Jermana, Pavla Dulčića, Borisa Demura. Tu su i radovi takozvanih outsidera naive, rani Rabuzin, Dragutin Trumbetaš, Petar Smaić.
Iz socijalizma
Dakako, glavnina artefakata je iz razdoblja socijalizma. Predavangardistička praksa od 1954., gdje je možda najviše zanimljiv Božidar Jelenić, zatim enformel, nove umjetničke prakse sedamdesetih godina prošlog stoljeća, akcija Crveni Peristil… Najstariji rad je “Kolaž” iz 1937., poznatog nadrealista i Brozova vojskovođe Koče Popovića.
Najkraće rečeno, posrijedi je ne samo najveća nego i jedina takva galerija u Hrvatskoj.
Otvorena je u listopadu 2015., u godini kad je, unatoč krizi, u glavnom gadu zavladao galerijski bum pa je otvoreno još četiri-pet prostora u gradskom središtu. Većinom mali saloni iza kojih stoje poduzetnici kolekcionari.
Branko Spajić ostakljen prostor u prizemlju zgrade u Martićevoj 31a, prizemlje i galeriju s antikvarijatom, unajmljuje od Zagrebačke nadbiskupije, kolokvijalno se to u Zagrebu kaže, od Mije Gabrića, njezina glavnog ekonoma. Posrijedi je nekadašnji grozd nekretnina Zagrebačke nadbiskupije, poznat kao Mali Vatikan, u sklopu kojeg su poslije zadnjeg rata, Crkvi vraćeni poslovni prostori u prizemlju. Mali Vatikan građen je postupno od 1926. do 1930. prema projektu arhitekta Huga Ehrlicha, te i dan-danas impresionira prolaznike. Posebno je zanimljiva izdvojena vrtna, “biskupska” kućica u Vlaškoj ulici, koja je posljednjih dvadesetak godina mijenjala funkcije od dječjeg vrtića do još jedne galerije suvremene umjetnosti. Vrijedi istaknuti i da su Hugo Ehrlich i kolega mu Viktor Kovačić imali zajednički arhitektonski biro od 1910. do 1915., čime su presudno utjecali na afirmaciju moderne arhitekture u Hrvatskoj.
“Pokrivam troškove, a nešto se i zaradi. Najam mjesečno plaćam 500 eura, tu su razne naknade, porezi, režije, a valja platiti i ljude koji ovdje honorarno rade”, kaže Spajić, koji je u izgled Zagreba zapravo više intervenirao nego svi konceptualni umjetnici što ih izlaže zajedno.
Povratak drvenih klupa i šestinskih kišobrana na Splavnicu, najpoznatiju gradsku tržnicu, njegova je zamisao i djelo. Od 2000. do 2010. bio je pomoćnik direktora Zagrebačkih tržnica. Međutim, još je značajnija njegova inicijativa sajam antikviteta na Britanskom trgu. On ga se dosjetio i organizirao. Danas se čini da je sajam na Britancu svake subote i nedjelje valjda oduvijek. A nije, nego od 2000.
Pristigavši na studij, Spajić je započeo živopisan život. Početkom osamdesetih vodio je glazbenu slušaonicu u Cvjetnom naselju, poslije je bio scenski rekviziter na stranim filmskim koprodukcijama u Jadran filmu.
U rano doba devedesetih seže i njegovo prijateljstvo s dugogodišnjim gradonačelnikom Milanom Bandićem, tadašnjim šefom gradske organizacije SDP-a, koja je u Zagrebu osvajala niti deset posto glasova. Nikad ni u kojoj stranci, postao je u širem krugu Bandićevih ljudi legendaran po tome što mu se uvijek obraćao svisoka. Danas, kaže Spajić, Bandića više ne viđa. Međutim, živ dokaz njihova prijateljstva i dalje je tu.
“Da, ja sam Milanu Bandiću darovao Rudija, jako se veselio tom štenetu”, kaže Spajić.
Stara ljubav
Bilo kako bilo, neće biti da prijateljstvo s gradonačelnikom nije utjecalo i na to što je punih deset godina imao inicijativu u Gradskim tržnicama. Nakon deset godina u gradskoj službi, Spajić se okrenuo staroj ljubavi, umjetnosti. Prvo je 2014. otvorio galeriju Futura u Masarykovoj.
“Najznačajnija izložba koju smo dali bila je Ruska avangarda, 2015. Međutim, procijenio sam da je ovaj prostor primjereniji za galeriju.”
Glavni Spajićev suradnik i glavni kustos jest Vladimir Dodig Trokut, živa, i još relativno mlada, legenda hrvatske umjetnosti, koji se rodio 1949. u Kranju, a posebno voli da se naglasi da je začet u Karlovcu.
Zgodna je slučajnost što Trokut, s djevojkom i dijelom svoje čuvene antizbirke, živi preko puta, u podrumu zgrade u Bulićevoj ulici. Trokut jasno zbori: “Posrijedi je usko specijalizirana galerija za avangardu, prvu, drugu, treću, s recentnim radovima perspektivnih mladih hrvatskih umjetnika”.
Dodigov obližnji prostor zamišljen je kao pobočna grana galerije, njezina skrivena pećina. Ili, kako Trokut kaže, njegova laboratorija čudesa. U svojoj (ne)skrivenoj pećini Dodig čuva pravo blago, dostupno dakle posjetiteljima galerije zainteresiranima za dublji uvid. Posrijedi je sekcija No art njegova Antimuzeja, zbirka 1300 artefakata poznatih umjetnika s prostora bivše Jugoslavije. Posebna su vrijednost zbirke djela čeških postavangardista. Ta je zbirka registrirana još 1981., kad je registrirana pri tadašnjem Zavodu za zaštitu spomenika kulture.
Partneri Galerije jesu Studio E i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Galerijski savjet također je brojan: Feđa Gavrilović, Nikola Albaneže, Tomislav Šola, Darko Šnajder i Slavko Timotijević.
“Inozemni partneri zasad žele ostati anonimni, no na njih osobito računamo”, kaže Spajić i objašnjava: “Naši su klijenti srednja i mlađa generacija novih sakupljača, ljudi iz bankarstva, osiguranja, investicijskih fondova, IT menadžeri, a nudimo im kompletan servis, ekspertizu, elaboraciju, savjete kako da ulože u umjetnine. Također, dajemo kompletan servis pravnim sljednicima značajnih umjetnika”.
Kad su posrijedi cijene, u Spajićevoj galeriji i nema baš, što se kaže, suvenira: cijene umjetnina kreću se od tisuću do trideset tisuća eura.
Veoma je važna sastavnica zbirke takozvana papirnata galanterija, djela značajnih hrvatskih umjetnika. Dakle, pored skulptura, kolaža i grafika, na prodaju se nudi mnoštvo seriografija, fotolitografija, razglednica, plotera, reprinta, plakata, publikacija…
Zanimljivo je da Spajić, a s njim i Trokut ne traže pomoć od države. “Nismo aplicirali ni na jedan natječaj koji je raspisao Grad Zagreb ili Ministarstvo kulture”, kaže Spajić i naglašuje da se oslanja na suradnju s drugim galerijama.
Kad je posrijedi prostor u kojem je smještena galerija, Vladimir Dodig Trokut iznosi zanimljivu teoriju. Po njemu, u tom prostoru, odnosno u širem kompleksu zgrada, boravio je svojedobno Joseph Beuys, glasovit njemački avangardni umjetnik, kipar i teoretičar umjetnosti, koji se rodio 1921., a umro 1986. Naime, tijekom Drugoga svjetskog rata Beuys je služio kao pilot Luftwaffea i službena biografija kaže da je oboren 1944. iznad Krima u Sovjetskom Savezu.
Viva la muerte
“Beuys zapravo nije oboren iznad Krima nego iznad Lučkog, pokraj Zagreba. Liječio se potom od povreda u ratnoj bolnici koja je bila otvorena u ovom prostoru. Poslije rata htio je zatajiti taj dio svoje biografije. Poznajem ga dobro jer smo imali zajedničke projekte. Upravo da skrije tu činjenicu, Beuys poslije rata nikad nije htio doći u Zagreb, premda je više puta bio u tadašnjoj Jugoslaviji.”
Posebno mjesto u Galeriji 3,14 zauzima rad Vladimira Dodiga Trokuta “Viva la Muerte”, posvećen španjolskim anarhistima iz doba Španjolskoga građanskog rata (1936. - 1939.). Posrijedi su stol i svije stolice obojane u anarhističke boje, crveno i crno.
Ova je galerija jedinstven prostor ne samo u Zagrebu i zapravo se čini nevjerojatnim da postoji. U doba kad građanska klasa u nas propada, ovakva galerija doima se ako ne kao izlišan, onda svakako rizičan poslovni i umjetnički pothvat.
“Ne kanimo odustati, nego ćemo naše aktivnosti širiti. Nije sve u novcu, važna je i edukacija”, kaže Spajić koji, kad je umjetnost posrijedi, nije samo kolekcionar nego i izdavač. U vlastitoj izdavačkoj kući, Moderna d.o.o objavio je 2009. i 2010. šest knjiga povjesničara umjetnosti Igora Zidića o hrvatskim slikarima moderne: Vlahi Bukovcu, Miroslavu Kraljeviću, Josipu Račiću, Ignjatu Jobu, Marinu Tartaglii i Leu Juneku.