U salzburškom hotelu, ne pamtim mu ime, u kojem se obično smještaju sudionici glazbenih i literarnih priredbi kakvih u Mozartovom gradu ima povazdan, na listi televizijskih programa po sobama postoji jedan lokalni, koji dvadeset četiri sata dnevno emitira jednu jedinu emisiju: američki igrani film “Moje pjesme moji snovi”. Priča o veseloj i raspjevanoj obitelji Von Trapp, koja usred alpske miline i Arkadije pjesmom prkosi nadirućoj nepogodi nacionalsocijalizma, koji će opustošiti Europu i ljudske duše, Salzburgu je važna gotovo jednako kao i Mozart, iako stvarni Von Trappovi nisu bili iz toga grada, ali tu je, uglavnom u dvorcu iznad grada, sniman film. Bernhardovom i Mozartovom gradu, međutim, nasušan je antifašizam. Salzburg se plaši i čuva svoje mračne prošlosti i podsvijesti.
Otac obitelji po kojoj je snimljen film, Georg Ritter von Trapp rodio se 1880. u Zadru, u austrijskoj pomorskoj obitelji. Završio je vojne pomorske škole, ratovao u Kini, na strani europske koalicije u gušenju Bokserskog ustanka, bavio se minerskim zadacima, bio stručnjak za torpeda i podmorničar. Kao zapovjednik podmornice, Georg von Trapp prošao je kroz Veliki rat i postao jedan od autentičnih ratnih heroja poraženoga carstva.
Portret Georga Rittera von Trappa uočI prvog svjetskog rata (arhiv obitelj von Trapp)
Zlostavljan i ponižavan
Živio je u Puli, glavnoj ratnoj luci Habsburške Monarhije, tu su mu umirali roditelji i rađala su mu se djeca, tu je sagradio jednu lijepu i skladnu vilu, namjerivši da se dalje ne seli. Nakon ratnoga poraza otišao je za svojima, ali je, ipak, pokušao zadržati kuću. No, bilo je uzalud. Znao je s torpedima, s podmornicama i s djecom, ali nije znao s novcima. U vrijeme velike ekonomske krize s kraja dvadesetih proveo je fatalno pogrešnu bankovnu transakciju, malne bankrotirao, no svakako osiromašio. To ga, međutim, nije uništilo. Rano je, 1921. ostao udovac, jer mu je prva žena Agatha umrla od šarlaha, kojim su je zarazila djeca. Kasnije se još jednom oženio, i naselio u Aigenu kod Salzburga.
Tu je s porodicom dočekao Anschluss. Za razliku od mnogih habsburških časnika, pa i građana i odanih austrijskih carskih i kraljevskih patriota, Georg von Trapp odbio je služiti nacistima. Kada mu je naređeno da na svoju kuću izvjesi barjak s kukastim križem, odbio je, rekavši da bi radije na tom mjestu istaknuo svoj stari perzijski ćilim. Nudili su mu visoke položaje u mornarici, on ih je sve odbio, ne dopuštajući ni da ga ucijene sudbinama njegove djece. Maštao je o podmornici s kojom bi mogao bez nadolijevanja goriva preploviti Atlantik. Zlostavljan i ponižavan, ipak je doživio Hitlerov poraz. Umro je 1946. godine, i bio bi odavno zaboravljen, e da nije nepodnošljivo slatkoga, no ipak besmrtnoga američkog filma “Moje pjesme moji snovi”.
To je, ukratko, priča o Georgu von Trappu, čiji roditelji leže na starome pulskom mornaričkom groblju, ali se u Puli o njemu nije znalo ništa, kao što se, općenito, ništa ne zna o jučerašnjemu svijetu koji je živio u ovom gradu, da bi iz njega bio prognan u nizovima povijesnih prevrata koji su započeli 1918. i dovršeni (ili zasad dovršeni?) 1991.
Mauricio Ferlin pulski je dizajner, glazbenik, redatelj video spotova, i jedan od intrigantnijih i sveobuhvatnijih umjetnika u Hrvatskoj. Povodom stogodišnjice Velikog rata, u vrijeme književnog festivala Sa(n)jam knjige, osmislio je i postavio u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca izložbu “Zatvoreno more”, posvećenu mitu i činjenicama o obitelji Von Trapp, i njihovim pulskim godinama. Sam naziv tiče se vojničkog zadatka koji je Georg von Trapp proveo na početku rata, kada je sustavom miniranja zatvorio pulsku ratnu luku. Svoj posao obavio je besprijekorno, ali nešto je u samoj ideji miniranja bilo pogrešno, pa nije prošlo ni nekoliko tjedana kada se dogodila velika pomorska tragedija u kojoj je od mine stradao putnički brod Baron Gautsch. Broj žrtava, uglavnom civila, turista i ljudi koje je početak rata zatekao daleko od doma, nikad nije ustanovljen. Dogodilo se to u četvrtak, 13. kolovoza 1914. Nešto je duboko proturječno u osobi čestitoga oca i austrijskoga domoljuba, podmorničkog kapetana i minera Georga Rittera von Trappa. Bio je nesumnjivo ispravan, a pucao je na neprijateljske brodove hinjski i iz potaje, i zatvarao more oko Pule.
Slika jedne epohe
No, Mauricio Ferlin ne bavi se time. Njega se više tiče ona svjetla i moralistička strana priče. I to je, sasvim sigurno, ispravno. Izložba koju je postavio kontinuirana je naracija, ispripovijedana nizom eksponata posuđenih od kojekuda, koji se izravno ili posve neizravno tiču Von Trappovih, ali efektno pridonose priči. Ferlin je majstor vizualne naracije, bilo da se radi o slaganju slika u slikovnici, slaganju kadrova u video spotu ili slaganju eksponata za izložbu koja je, na neki način, prenesena iz njegove glave. Poput riječima ispripovijedane priče.
Sedmero djece: sinovi i kćeri koje je dobio u prvom braku s Agathom
Ferlina zanimaju Von Trappova vezanost za obitelj, njihova raspjevana pobožnost, samoubilačka principijelnost, odnos istine i mita, životnih činjenica i holivudskog filma, te uloga Von Trappovih u jednoj zatajenoj povijesti Pule. Nakon što su napustili voljeni grad, triput su dolazili na ljetovanja, logorovali su na pustome Fratarskom otoku. Izložen je, recimo, turistički šator iz toga doba, pa da gledatelj zamišlja kako je to bilo.
Osim što je slika jedne epohe, i jednoga iznimnog čovjeka koji se odvažio suprotstaviti onome konačnom i najvećem zlu, ova je izložba zrcalo svoga glavnog autora. Mauricio Ferlin je u priču o Von Trappovima upisao svoju autobiografiju.