Na nama je da učinimo da Tomov blesak filmske promisli ne nestane sa ovih prostora. Da sačuvamo nešto od njegovih zapadnjačkih umetničkih veština, toliko stranih nama. Jedna od tih veština je precizno i temeljno planiranje i donošenje jednostavnog izvodljivog plana. Druga je doslednost i upornost u sprovođenju plana, bez izmena. Treća je završetak posla prema planu. Četvrta je temeljno planiranje sledećeg. I tako do kraja.
Ovako rezimira Slobodan Šijan glavni dio svoje knjige “Kino Tom: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda”, koja je kako biografija tako i analiza umjetničkog opusa njegova pokojnog prijatelja.
Rekonstrukcija filma
Malo je ovakvih radova u nas. Umjetnicima se obično bave publicisti ili kritičari, no Šijan je nešto drugo, filmski redatelj i slikar, koji uz to objedinjuje spisateljske i kritičarske vrline. Kad mu se za to pruži prigoda, detaljno će opisati obiteljsko stablo Lauera odnosno Gotovca, pozabaviti se njegovim odnosom prema majci i ocu, a u drugom će trenutku manijakalno pedantno rekonstruirati različite verzije njegova poznatog filma “Prije podne jednog fauna” iz 1963. godine.
Službenik bolnice
Podnaslov “Između Zagreba i Beograda” iznimno je važan. Nezadovoljan situacijom u Kino-klubu Zagreb, u kojem je realizirao svoje prve filmove, mladi službenik bolnice u Vinogradskoj ulici odazvao se pozivu Petra Blagojevića Aranđelovića i u Beogradu 1964. snimio svoju glasovitu trilogiju “Pravac”, “Kružnica” i “Plavi jahač”. Nekad su to nazivali amaterskim, danas eksperimentalnim filmovima minimalističkog usmjerenja. Nedugo zatim donio je još važniju odluku: svoje dotadašnje desetogodišnje “robovanje za plaću” proglasio je akcijom koja je napokon završila, položio prijemni ispit na odjelu za režiju beogradske akademije i preselio se u jugoslavensku prijestolnicu. I u Zagrebu je imao svoj krug sličnomišljenika, no u Beogradu se našao u središtu puno važnijih umjetničkih zbivanja: poznanstvo s Lazarom Stojanovićem pokazalo se odlučujućim, jer ga je potonji, nakon što su zajedno potpisali (do danas nepronađeni) kompilacijski politizirani film “Zdrav pomladak”, pozvao da igra glavnu ulogu u njegovom igranom prvijencu “Plastični Isus”. Stojanović je za njega 1971. dobio čistu “peticu” od svog profesora Aleksandra Petrovića, naredne godine otišao je u vojsku, a nakon jednog incidenta policija je pregledala njegov diplomski rad i bila šokirana: nakon Karađorđeva, film u kojem se u nekim scenama subverzivno podrivao kult ličnosti predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita doimao se nevjerojatno blasfemično i mladi je redatelj završio na trogodišnjoj robiji. Gotovac nije morao u zatvor, ali je postao persona non grata: diplomirao je gotovo na prevaru, a preživljavao je tako što mu je prijateljica Mirjana Živković slala iz Sarajeva dio svoje plaće.
Ozbiljno prihvaćen
U Beogradu je 1976. održao i prvu samostalnu izložbu. Kao što su znali svi koji su ikad kročili u njegov zagrebački stan u Krajiškoj 29, Gotovac nije bio samo važan autor eksperimentalnog filma, nego i inovativni konceptualni umjetnik. Ta se scena sedamdesetih godina razigrala kako u Zagrebu tako i Beogradu, a imena Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Gorana Trbuljaka, Marine Abramović i mnogih drugih počela su se probijati i do službenih medija. Među njima je bio i Gotovac, koji - kolikogod skandalizirao javnost svojim provokativnim performansima - u likovnim je krugovima bio itekako ozbiljno prihvaćan, pa upućene nije osobito iznenadilo kada je 2007. dobio nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za životno djelo. Beograd mu je pružio mnoge šanse, ali i Zagreb. Šijan smatra da je Gotovac bio bliži duhu Exata i Gorgone negoli bilo čemu što se odigravalo u srpskoj kulturi, no i tamo je ostavio izvjesnog traga.
Slobodana Šijana upoznao je tijekom studija na beogradskoj akademiji: autor knjige “Kino Tom” kaže da ga je isprva smetao bučni, duboki glas koji je komentirao filmove tijekom projekcija u dvorani Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj ulici, jer je preferirao šutke uroniti u filmski doživljaj, no kada su se upoznali - nakon razdoblja opreznog “opipavanja” - postali su prijatelji. Šijan je tada već imao završen jedan fakultet, Likovnu akademiju, i bio fasciniran Gotovčevim oduševljavanjem kako za prezrene hollywoodske žanrove tako i za hermetični “underground” film: čak je pristao držati kameru i snimati Gotovca i njegovu tadašnju partnericu u seksualnom činu. “Obiteljski film II” ili “Home Porn Movie No 2” dugo je bio izvan opticaja, sve dok kasnije nije počeo iskrsavati na prilično respektabilnim retrospektivama. Prilikom boravka u Americi, Šijan je napravio osebujnu posvetu Tomu, fotografirajući zvijezdu Glenna Millera - glazbenika koji je na Gotovca imao veliki kreativan utjecaj (čitavi njegovi filmski ciklusi nazvani su po legendarnom šefu Big Band orkestra) - na Hollywood Boulevardu. Kupio mu je i majicu s Millerovim likom, pomalo se plašeći da se taj ne uvrijedi zbog poklona koji “bjelosvjetski putnik” poklanja “provincijalcu”, no Gotovac je bio oduševljen i koristio taj odjevni predmet u svojim performansima.
Ključno štivo
Knjiga “Kino Tom” (zajednički su je izdali beogradski Muzej savremene umetnosti i zagrebački Hrvatski filmski savez) ključno je štivo za sve koje zanima fenomen Tomislava Gotovca. U svojoj prethodnoj knjizi “Filmski letak”, Šijan je sugestivno demonstrirao da je u stanju na potpuno originalan način i vrlo prijemčivo otkrivati odlike filmskog stila Howarda Hawksa i Michelangela Antonionija, pa se isto tako pozabavio i Gotovcem.
Lauerov svemir
Veliki erudit kada je u pitanju eksperimentalni film, Šijan pažljivo podastire veze izvan i unutar Gotovčevog odnosno Lauerovog “svemira”. Zašto koristi određenu vrstu glazbe i određene pokrete kamere? Kako je moguće da filmić od nekoliko minuta, bez ijednog čovjeka u kadru, ima toliko političkih, kulturalnih i osobnih referenci? Prelistajte “Kino Tom”, jedno od najvažnijih publicističkih izdanja na ovim prostorima u ovoj sezoni, i morat ćete se složiti s autorom da je ličnost kojom se bavi bio “gigantska figura svetskog filma”.