Julian Wasser snimao je 1963. godine slavnog Marcela Duchampa za Time Magazine kako igra šah protiv mlade nage djevojke. Bila je to devetnaestogodišnja Eve Babitz, kći Wasserova prijatelja, kasnije umjetnica koja je obilježila losangelešku scenu. Duchamp, ne treba ga posebno predstavljati, umjetnik je koji je u mnogim segmentima promijenio povijest umjetnosti 20. stoljeća. Scena u kojoj njih dvoje igraju šah kasnije je imala mnoge interpretacije, jedna je od njih da je ona iznenadila Duchampa. Babitz je kasnije postigla zanimljivu karijeru, o njoj se pisalo i da je Joan Didion zapadne američke obale.
Gotovo pola stoljeća kasnije, kustos Pierre Bal-Blanc pozvao je Sanju Iveković da osmisli za njega novi rad u sklopu Playtime festivala u Parizu. Ona je pozvala njega da insceniraju slavnu Wasserovu fotografiju, no u ovom slučaju kustos je taj koji preko puta nje sjedi - gol. Kustos je pristao na to, i nastao je rad "Evina igra". Nisam dosad vidjela ovaj rad, svaka čast na poruci koju odašilje.
Retrospektivnu izložbu Sanje Iveković dugo smo čekali, došli smo na red tek nakon njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, slavne MoMA-e, bečkog Kunsthallea (WHW) i mnogih drugih. Malo je potrajalo predstavljanje izložbe na tiskovnoj konferenciji, no ne valja, pretpostavljam, zamjeriti, za pretpostaviti je da je uzbuđenje veliko. Svidjela mi se aktivistička majica koju je umjetnica imala na otvaranju ("Ženski rad, neplaćeni rad", piše među ostalim), kao i borosane na nogama.
U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorena je, dakle, prva sveobuhvatna retrospektivna izložba nazvana "Works of Heart" jedne od najvažnijih hrvatskih umjetnica i aktivistica, Sanje Iveković. Radovi datiraju od 1970. do ove godine, a kustosica je ravnateljica muzeja Zdenka Badovinac, dok je Ivana Bago kustosica arhivskog dijela izložbe "Točke susreta: Dokumenti u nastajanju, 1968. - 1982." Jest to jedan štreberski pristup, nama koji pratimo rad Sanje Iveković gotovo su svi radovi poznati, možda se nekom provukao pojedini, kao meni ovaj iz uvoda teksta, no nekako vjerujem da je i kod retrospektiva ovog tipa dobrim dijelom takav pristup i opravdan. Čitala sam katalog uz bečku izložbu, i neki pogledi Badovinac na Iveković uistinu jesu drukčiji, ne vidi se to toliko u postavu, koliko, dakle, u tekstovima. Drugim riječima, nama koji poznajemo rad umjetnice neće toliko promijeniti pogled na nju. No, bilo je nužno da se sve što je napravila pokaže na jednome mjestu, i u ovom prostoru.
Zgužvani papiri
Po čitavom su prostoru zgužvani crveni papiri, nalik crvenim ružama, rečenice o ovoj umjetnici ispisane su pak bijelim slovima. Zgužvani su crveni papiri dio rada "Izvještaj u sjeni". Riječ je o izvještaju koji su sastavile ženske organizacije o ženskim pravima o zemljama koje su ratificirale (ili nisu) Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena.
Na početku izložbe jedan je od najnovijih radova, "Kućni rad u samoizolaciji", nastao tijekom pandemije, jedan od njih razotkriva kako su tvrtke marketinške strategije, proizvode i usluge prilagodile pandemiji i kolektivnom osjećaju anksioznosti. Drugi je, pak, rad posveta Guerilla Girls, naslov ironičan: prednost bivanja umjetnicom u karanteni.
Od starijih, poznatijih radova, simulirala je masturbaciju na balkonu u Savskoj ulici gdje živi, dok je ispod prolazila Titova povorka, a na balkonu se nije smjelo biti. Na jugoslavensku zastavu stavila je dlake koje je s brade obrijao njezin tadašnji partner, umjetnik Dalibor Martinis. Stavila ih je umjesto zvijezde, oblikovane tako da nalikuju pubičnim dlakama.
"Bila sam feministkinja i u socijalizmu, dok su ženske partijske organizacije tvrdile da su muškarci i žene u Jugoslaviji ravnopravni", rekla mi je prije točno deset godina u intervjuu ova umjetnica.
Trudna memorija
U javnom je prostoru smještena "Trudna memorija", u spomen ženama koje su sudjelovale u antifašističkoj borbi. To je zagrebačka verzija "Lady Rosa of Luxembourg", jednog od radova umjetnice koji su najviše međunarodno odjeknuli. Ovdje je kontekst sljedeći: trudna žena, pozlaćena skulptura na visokom je pijedestalu (lako ćete je vidjeti u Novom Zagrebu, kad prolazite ulicom Većeslava Holjevca), a uz nju su ispisana imena 91 žene, one koje su u bivšoj Jugoslaviji dobile orden narodnog heroja. Ispod su ispisane i riječi, neke od njih su uvrede koje su se često znale ženama izgovarati ili se izgovaraju. Često problema imamo s javnom skulpturom, evo nam rješenja: ostavimo ovu u javnom prostoru.
Meni je, pak, najzanimljiviji bio i ostao odnos ove umjetnice prema medijima. Treba pritom reći da od medija pomalo i zazire, ne pamtim kad je zadnji put dala intervju. "Telai Town Crier" jedan je od tih radova nastao krajem sedamdesetih, riječ je o dokumentaciji performansa, u 19.30. U to se vrijeme, naime, davao Dnevnik na Radio Televiziji Zagreb. Ona je bubnjala i paralelno pokušavala izgovarati one riječi koje se izgovaraju uživo na Dnevniku. "Slatko nasilje" je pak rad iz 1974. godine. U njemu umjetnica preko reklama koje su se sedamdesetih godina prikazivale na Televiziji Zagreb stavlja crne rešetke kako bi gledatelja odvojila od "slatkog nasilja propagande".
Bilo bi mi zanimljivo čuti što bi Sanja Iveković imala reći o Oleni Zelenskoj na naslovnici Voguea, fino odjevenoj u ratnom okruženju. Naime, na jednom od radova ova umjetnica kombinira fotografije koje je pronašla u britanskom modnom časopisu s onima iz politički intoniranih izvještaja. Naime, poklopilo se slučajno da je časopis neposredno pred napad na WTC objavio modni editorijal inspiriran militarističkim stilom, modele u odjeći umrljane blatom i krvlju. Sanja Iveković kombinira te fotografije s onima radikalnih islamističkih skupina.
Nadaleko je poznat rad "Gen XX": kombinira crno-bijele fotografije manekenki iz časopisa s marginaliziranim imenima partizanki i njihovim biografijama. Tako je ispod Linde Evangeliste napisana biografija Ljubice Gerovac.
I ovdje Badovinac daje preciznu definiciju: "Uloga medija nije se značajno promijenila prolaskom vremena, masovni mediji i dalje računaju na našu narcisoidnost, na našu potrebu za eskapizmom..." Piše, doduše, i o tradicionalnoj podjeli uloga, no tu se ne bih složila.