U četvrtak uvečer umrla je Zora Cazi Gotovac, no da je sudbina drukčije htjela, ona bi u ovaj petak proslavila svoj 73. rođendan. Upoznao sam je sredinom sedamdesetih, nešto prije toga Darko Zubčević, tada obećavajući mladi filmski kritičar, predstavio mi je njezina životnog partnera Toma Gotovca, odmah me osvojio svojim golemim znanjem o filmu i nevjerojatnim životopisom, a kako su Zora i on tada već bili nerazdvojni, otad smo se često viđali. Bili su krajnje neobičan par, on s dugom kosom i bradom, uvijek u traper kombinacijama, doimao se kao neka vrsta anarhista, dok je Zora, kći Josipa Cazija, predratnog revolucionara, aktivnog sudionika NOB-a, kasnije uglednog funkcionara odlikovanog visokim društvenim priznanjima (njemu smo kao tek stasali pioniri odlazili na kakao i kolače, to je bio obavezni ritual koji se iščekivao s nestrpljenjem i pamtio), djelovala kao pripadnica boljeg društva, ali ne i šminkerica: nije htjela previše odudarati od Toma.
Njihova veza bila je čvrsta, kad je on na Cvjetnom trgu izveo svoju akciju šišanja i brijanja, Zora je bila frizerka koja ga je uređivala i rezala mu pramenove kose i komade brade, sve dok na glavi nije ostalo ništa od njegove kosmatosti. Inače je bila redovno zaposlena, u Gradskom uredu za obradu podataka, što je za Toma, uvijek bez novca, bio oslonac na koji se mogao pouzdati. Povremeno bi živjeli u Stupničkoj ulici iza tadašnjeg Vjesnikovog nebodera, a kasnije u vili Cazijevih u Novakovoj ulici (zabilježena u dokumentarcu "Praznik rada" Gotovca, Željka Radivoja i Damira Čučića): u oba slučaja on je potpuno ovisio o Zori, a njegov stan u Krajiškoj ulici postupno se pretvarao u skladište u kojem se jedino on dobro snalazio. Kako je to izgledalo, moglo se vidjeti u Gotovčevom i Radivojevom filmu "Krajiška 29 x 2" i "Le samouraïi" Ivana Faktora.
Tom je bio osoba s kojom nije bilo lako živjeti, pa je njegova veza sa Zorom s vremenom pukla. Ipak, kad je počeo pobolijevati u drugoj polovici desetih godina novog milenija (umro je 2010.), ona je opet bila uz Toma i brinula se da njegov sprovod izgleda točno onako kako je on zamislio. I ne samo to, zajedno s kustosom Darkom Šimičićem bila je ključna osoba u novoosnovanom Institutu Tomislav Gotovac u Krajiškoj ulici (Zora je htjela da se to zove Arhiv Tomislav Gotovac, poput Arhiva Tošo Dabac, no privatna lica u nas više ne mogu osnivati takvu vrstu institucija). Prvo što ih je čekalo bilo je odvajanje važnog od nevažnog u toj gomili materijala, odmak su zaključili da predvorje i kuhinja moraju ostati točno onakvima kakvima ih je Tom koncipirao, dok su u drugim sobama uveli reda, koji je bio neophodan, jer je za njegova umjetnička djela u svijetu vladalo golemo zanimanje. Nisu međutim smjeli uvesti klima-uređaje, jer je jako puno njegovih radova bilo na papiru i teško bi se održalo u prostorima punim vlage.
Bio sam u nekoliko navrata u Institutu i zaprepastilo me koliko se stranaca najavljivalo za posjet i za dogovore o eventualnim izložbama. Bio je to zapravo posao kojem je trebalo posvetiti čitav dan, a Zora i Darko bavili su se time koliko im je to vrijeme dozvoljavalo. Najzanimljivije je to da je Tom već krajem devedesetih dobivao sve više priznanja, a u novom mileniju bio je etablirani umjetnik. Nakon smrti njegova se reputacija još više učvrstila, a kad sam pisao za Jutarnji list 2012., upravo su mu organizirali izložbu fotografija inspiriranih filmom "Osuđeni na smrt je pobjegao" u Varšavi, prije toga su ga kustosice WHW-a izabrale za našeg reprezentanta na venecijanskom bijenalu, a broj samostalnih i kolektivnih izložbi u svijetu teško bi bilo i pobrojati.
Zora je imala savršen pregled gdje se što nalazi od njegovih radova, posuđivala fotografije kad je procijenila da su u pitanju pouzdane ličnosti i žalila što se Grad Zagreb izgovarao da nema novca otkupiti njegov stan, jer bi jedino na taj način Tomova remek-djela bila zaštićena kako spada. U tom pogledu Zora Cazi Gotovac obavila je posao na kojem bi joj naša kultura trebala biti zahvalna, no kako će to sada izgledati bez njezina rukovođenja, teško je pretpostaviti.