Početak je to jedne uzbudljive karijere, slike mu se doimaju osvježavajuće, piše nadahnuto ravnatelj Moderne galerije Branko Franceschi o Zoranu Šimunoviću, osječkom umjetniku i vukovarskom kustosu rodom iz Nuštra, s diplomom Likovne akademije u Širokom Brijegu, u povodu izložbe u Studiju Josip Račić.
Ovaj zaljubljenik u motore i tetovaže zagrebačkoj se publici predstavio uljima velikih formata iz svojih dviju serija "Hommage prostoru" i "Je li astronautima potrebna umjetnost?" nastalih u posljednje dvije godine. Slike mu pršte vedrinom i jarkim bojama, a motive pronalazi često iz sjećanja na djetinjstvo i stvari koje ga okružuju u svakodnevnom životu.
"Pobuditi neke pozitivne emocije, da se ne osjećate neugodno, to je za mene slikarstvo", kaže umjetnik. Na slici "Odrastanje" impozantnih dimenzija od 3 x 3 metra, u kojoj se referira na bezbrižnost i ljepšu stranu djetinjstva, na primjer, vidi se upravo taj njegov pristup: "Biti pozitivan, uživati u životu i ne tražiti probleme". Likove iz omiljenih crtića, igračke, životinje, komade namještaja i razne druge stvari Šimunović je ukomponirao u kompoziciju koja je u konačnici kombinacija apstrakcije i figuracije, što mu daje zanimljivu poziciju na našoj sceni.
Pas i igračke
On pak za svoje slike kaže da su razigrane, pune kolorita i da se u njima ne bavi nikakvim problemima. "Tu nema korone i sličnih stvari, ne želim se time opterećivati. Radi se isključivo o pozitivnoj energiji." U zadnjem ciklusu "Je li astronautima potrebna umjetnost?" promišljao je, objašnjava, o tome koliko je umjetnost dostupna svima te je želio pokazati da je ona prisutna kroz razne stvari i sfere. "Htio sam u taj proces uključiti svoje prijatelje ili poznanike te sam tražio od njih da mi kažu što im je bilo bitno dok su odrastali. Tako je došlo do lutaka, medvjedića i drugih motiva na ovim slikama." Na tom je tragu već slikao u prethodnom ciklusu "Hommage prostoru" kroz motive predmeta na koje nailazimo u svakodnevici. Uz njih, često se u njegovim radovima javlja i lik psa.
Šimunović radi u vukovarskom Gradskom muzeju gdje vodi likovne zbirke, a živi u Osijeku zadnje dvije godine. Gradi međutim paralelno i inozemnu karijeru. Prošle mu je godine, otkriva, jedna galeristica iz Budimpešte ponudila suradnju. "Sad kreće i taj jedan drugi put koji ne znam gdje će me odvesti", kaže slikar.
Prostori sjećanja
Branko Franceschi za Šimunovića kaže da je još uvijek mlad, ali po životnom iskustvu i profesionalnim rezultatima nadasve zreo umjetnik, a to što dolazi s jedne od glavnih tokova udaljene scene smatra obećavajućim. "U državi koju unatoč razgranatom i funkcionalnom sustavu javnih kulturnih institucija obilježava potpuna dominacija njezin političko-kulturnog središta i u kojoj je geografski istok u svemu već godinama na margini, pojava Šimunovića podsjeća na pouke o nevažnosti od kuda i od čega, u odnosu na što i kako. Uzdajući se u proklamiranu avangardnost umjetničke pozicije, Šimunović budi nadu da s Istoka konačno pušu neki novi vjetrovi nade i optimizma."
Šimunovićeve slike autor izložbe opisuje kao hibridne apstraktno-figurativne kompozicije snažnog narativnog naboja. "Riječ je o duhovnim prostorima, prostorima sjećanja, nostalgije ili vizija zasnovanim na treperavom, providnom prikazu prepoznatljivih predmeta, gotovo fetiša, poput primjerice motiva igračaka." Izložba u Studiju Račić traje do 7. ožujka, zatim seli u Sinj u Galeriju Sikirica, a potom u Slavonski Brod u Galeriju Ružić.