U subotu uvečer u Areni je gotovo nemoguće bilo pronaći slobodan stolac. Većina posjetitelja nagurala se tu zbog svečanosti otvaranja i zbog kasnijeg vatrometa, no krcato gledalište predstavljalo je idealan prostor za premijeru novog filma Dalibora Matanića “Majstori”, romantičnu komediju s puno elemenata slapsticka i vrlo malo likova te soundtrackom s pomno odabranim domaćim šlagerima i rock pjesmama.
“Majstori” su još jedna nekonvencionalna pustolovina 38-godišnjeg redatelja kojem je ovo već osmi cjelovečernji film u posljednjih 13 godina, produktivnost bez premca u novijoj hrvatskoj kinematografiji. Deveti pod naslovom “Zvizdan” počinje snimati narednog ljeta, za njega je već dobio potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, upravo se sprema za obradu kultnog filma Ridleyja Scotta u Istarskom narodnom kazalištu, a vjerojatno će u međuvremenu iskrsnuti još nešto.
Odlične reakcije publike
Da je prijavljen na natječaj HAVC-a kao projekt, film “Majstori” vjerojatno bi odmah bio otpisan kao trivijalan. Ipak, na velikom platnu Arene pokazuje se da tako nešto itekako dobro funkcionira, izgleda izvrsno i izmamljuje odlične reakcije publike. U pregovorima s Hrvatskom televizijom, gdje mu na realizaciju već dugo čeka triler “Nakaze”, ali se odgađa zbog previsokog budžeta, Matanić je procijenio da puno više šansi ima ovakav film, koji je čak puno jeftiniji od njegove hvaljene tv drame “Volim te” iz 2005., a to se i pokazalo točnom: televizija je u potpunosti financirala film snimljen za 20 radnih dana, što je neusporedivo veća produkcijska komocija no kad je snimao “Ćaću” ovjenčanog s tri Zlatne arene (samo 11 radnih dana). Kreativno polazište za njega je bilo odmak od crnila u koje je uronio u kratkom igranom filmu “Mezanin”, posljednjem izdanju trilogije započetom “Sušom” svečano prikazanom u Cannesu i nastavljene još uspješnijim “Tulumom”. “Majstori” su trebali izmamiti smijeh, scenarij je pisan za točno određene glumce, ponajprije Aretu Ćurković, njegovo otkriće iz “Kina Lika”, i danas prezaposlenog Nikšu Butijera, koga je prvi doveo na veliki ekran u “Tulumu”. S Goranom Bogdanom još nije radio, ali mu je namijenio ulogu kakvu taj još nije igrao: samouvjereni junak iz “Sonje i bika” i mračni Rogožin iz ZKM-ove predstave “Idiot” ovaj put je postao zaljubljeni nespretnjaković koji ruši sve što mu se nađe na putu, od vješalice i kuhinjskog stola do dječjih kolica. Upravo zbog njega, a i zbog kompliciranijih scena u filmu, Matanić je opet angažirao Irmu Omerzo, koja je koreografirala pokrete, a s kojom je već surađivao u Gavelli, kada je postavljao kazališnu verziju svoga filma “Fine mrtve djevojke”.
Koreografija pokreta
Koreografija pokreta je nešto što hrvatski film ne pozna, no svjetska komedija je itekako koristi: teško da bi filmovi Jacquesa Tatija i Howarda Hawksa izgledali tako virtuozno da se u njima posebna pažnja nije posvećivala upravo kretanju. Matanić se ponajviše nadahnuo klasičnom hollywoodskom komedijom, uz Hawksa spominje Billyja Wildera i Blakea Edwardsa, no ne zaboravlja ni modernista Wesa Andersona. Sa svojim se direktorom fotografije Vanjom Černjulom dogovorio da naglašavaju široke kadrove i da boje budu što izrazitije: u Matanićevom prvijencu “Blagajnica hoće ići na more” primorski kraj nije izgledao osobito privlačno, no u “Majstorima” plavetnilo je upravo jarko.
Velika je komocija kada ti skromni televizijski film snima direktor fotografije dvaput nominiran za Emmy, no Matanić si tako nešto očito može dozvoliti. Černjul mu je ispričao nevjerojatnu zgodu: pregovarao je s Davidom Fincherom da snima Netflixovu hit seriju “Kuća od karata”, a slavni mu je redatelj objašnjavao da želi efektan vizualni prosede koji se može postići s malom ekipom i u vrlo malo radnih dana.
Naš mu je snimatelj objasnio da je upravo napravio takav film u Hrvatskoj, Matanićevog “Ćaću”. Posao je dobio Egil Bryld, nominiran za Emmy za tv film “Ne znaš ti Jacka” s Alom Pacinom, no Černjul je poslije ipak radio za Netflix: njihova nova serija “Narančasta je nova crna” trenutačno je najbolje ocijenjena na američkoj televiziji.
Matanić je oduševljen time što se s Fincherom makar i na kratko razgovaralo o “Ćaći”. Oduševljen je i promjenama koje je donijela nova tehnologija, a njih je svojedobno zagovarao upravo američki redatelj: umjesto starih 35 mm kopija, čija izrada nije bila jednostavna, film se danas u samo jednom danu napravi na DCP-u (Digital Cinema Package), što filmašima omogućuje da produže razdoblje post produkcije. Slika je bolja, a ton je neusporedivo superiorniji onom nekadašnjem.
Reklamni posao
Što je s Matanićevim radom na reklamnim spotovima? Tržište se doslovno urušilo, budžeti su smanjeni bar dva i pol puta, no on i dalje ima puno posla: za Diners je napravio reklamu u stilu Jamesa Bonda, za Erste banku je Leona Paraminski pozirala u stilu “Sirovih strasti”, a Radko Polič je bio dugovječni djedica u vrlo živahnom spotu za istu banku.
Kako objašnjava Matanić, u reklamama je isto kao i u svemu ostalome: ukoliko imate ideja i radite brzo ne morate se plašiti da vas neće angažirati. To je ujedno formula na kojoj on zasniva i svoju nevjerojatno dinamičnu filmsku karijeru.