Bračni par Curtis i Samantha La Forche žive život kakav se obično podrazumijeva pod američkim snom. Žive u srcu Amerike, u Ohiju, stanuju u lijepoj kućici okruženoj tratinom, u jednoj od onakvih ulica kakve su nam utisnuli u pamćenje američki horori. Curtis je rukovalac graditeljskom mehanizacijom i radi za jednu od onih rijetkih starinskih, čestitih firmi koje imaju sindikat i daju zaposlenicima širokogrudno zdravstveno osiguranje. La Forcheovi imaju i dijete, djevojčicu koja je nažalost gluha, ali se to može promijeniti nadolazećom operacijom. La Forcheovi su sretni. Ali - Curtis La Forche se boji.
Curtis La Forche ( Michael Shannon) - glavni junak filma “U zaklon” (Take Shelter) režisera Jeffa Nicholsa - panično se boji tornada. Muče ga ružne noćne more, sa strahom gleda u nebo, svugdje vidi prijeteće nakupine oblaka, a osim što se boji ciklona, boji se da je njegov strah znak genetske duševne bolesti koju nasljeđuje od svoje majke. Međutim, La Forcheov strah jači je od njega, i on je spreman riskirati sve - posao, kuću, ušteđevinu - da sagradi najsigurnije sklonište, mjesto koje će La Forcheove zaštititi i od najgoreg ciklona.
Neočekivana metafora
Zaplet koji sam ispričao pripada filmu “Take Shelter” (U zaklon), djelu 32-godišnjeg američkog filmaša Jeffa Nicholsa koje u ponedjeljak igra na programu 9. Zagreb Film Festivala. Po mom osobnom ukusu, riječ je i o najvažnijem filmu koji donosi ovogodišnji ZFF. Nicholsov film priča je o anksioznosti i strepnjama postkrizne Amerike, ali ispričana kroz originalnu i neočekivanu metaforu, suptilno i neizravno. Gotovo i ne postoji suvremeni američki filmski naslov koji bi se poetički mogao usporediti s “Take Shelter”: kudikamo više, na pamet mi padaju glazbene usporedbe.
Film dekade
“Take Shelter” svoje najbliže rođake ima u glazbi “Arcade Fire” (pogotovo “Suburbs”) ili “Wilca”: to je film koji govori o tome kako se može imati sve, a istovremeno i plivati u strahu jer to “sve” može učas nestati. Gotovo da nema podesnije metafore suvremenog zapada nego što je ova.
Jeff Nichols nije posve nepoznat filmofilima. Rođen 1979. u Little Rocku (Arkansas), Nichols je u dugometražni film ušao 2007. osvetničkom obiteljskom dramom “Shotgun Stories” (Priče o sačmarici) koji najutjecajniji slovenski kritičar Simon Popek smatra američkim filmom dekade. S “Take Shelter” Nichols je debitirao na Sundanceu, gdje je film primljen pohvalno, no nije prošao senzacionalno dobro. Pravi odjek imao je nakon što je prikazan prošlog proljeća u Cannesu, u rubnom programu Tjedan kritike. Dobio je nagradu tog programa, ali je podijelio i Cameru s'or kao najbolji debitant, a nekoliko kritičara - uključujući Rogera Eberta - smjestila ga je top listu kao najbolji film godine. Tog svibnju u Cannesu su se pojavila dva filma koja tematiziraju američku srednjezapadnu suburbiju te strahove i razočaranja zaposlenih očeva suočenih s nesigurnošću kapitalizma. Malickov “Drvo života” osvojio je Zlatnu palmu i privukao najviše pažnje, no mnogi - uključujući mene - smatrali su da je “U zaklon” bio središnji film festivala. Pritom Malick i Nichols u nekoj mjeri imaju sličnosti (u ambijentu, ikonografiji, sklonosti za metafiziku), ali je Nichols istodobno i komunikativniji režiser, koji stalno klizi uz rub horora i trilera, pa čovjek ima dojam da je doista učio od Malicka i Paula Schradera, ali ne u manjoj mjeri i od Johna Carpentera ili ranog Spielberga, iz ere “Duela” i “Ralja”.
Priča o dvije stvari
Ono što je u “Take Shelter” najzanimljivije je Nicholsova sjajna sposobnost da istodobno pripovijeda o dvije stvari. Na površini, “U zaklon” je priča o čovjeku koji ratuje sa svojom paranojom i (vjerojatno) psihičkom bolešću. Na drugoj, otvaraju se motivi koji tematiziraju posvemašnju nesigurnost kasnog kapitalizma: hipoteke nad kućama, nesigurnost zaposlenja, nesigurnost u bolesti, nesigurnost u starosti. Te dvije linije Nichols će sjajno splesti u finalnom obratu kad neizravno postavlja pitanje - tko je tu zaista “lud” i koji su strahovi stvarno neutemeljeni?