Velika nagrada žirija u Cannesu, pet nominacija za nagradu Oscar, devet nominacija za britansku nagradu BAFTA samo su neka od priznanja kojima je nagrađena drama redatelja Jonathana Glazera o njemačkom nacistu Rudolfu Hössu (Christian Friedel) koji sa suprugom Hedwig gradi idilični život tik do koncentracijskog logora Auschwitz.
Glavnu žensku ulogu interpretira njemačka glumica Sandra Hüller, koja je ove godine primila nominaciju za najbolju žensku ulogu u filmu "Anatomija pada" redateljice Justine Triet. Kao inspiracija za film poslužila je knjiga Martina Amisa koji je umro na dan kada je film imao svjetsku premijeru na Festivalu u Cannesu. Redatelj je na filmu radio dugo. Više je puta posjetio Auschwitz, poglavito rezidenciju obitelji Höss. Surađivao je i s muzejom Auschwitz i drugim organizacijama te ostvario pristup arhivama, a time i svjedočanstvima preživjelih te zaposlenika kućanstva obitelji Höss.
Ova povijesna drama u Cinestaru se do 31. siječnja pretpremijerno prikazuje u sklopu Oscar revije. Uoči premijere "Zone interesa", koja će biti 1. veljače, donosimo razgovor s engleskim redateljem Glazerom koji kaže da, iako ne snima mnogo filmova, kad se uhvati tog posla obično mu je iznimno posvećen sve do kraja.
Nakon što je završio svoj posljednji film "Under the Skin", tema kojom se bavi "Zona interesa" naprosto mu se ukazala. Bilo je to nešto u što se oduvijek htio upustiti. Međutim, dok nije pročitao knjigu, nije razmišljao o perspektivi priče. Sve je počelo nakon što je pročitao kratak sadržaj djela. Bilo je nešto u postavljenoj perspektivi knjige što ga je nagnalo da nazove producenta Jima Wilsona i ohrabri ga da je također pročita.
"Ostao sam iznenađen načinom na koji je opisan izmišljeni koncentracijski logor zapovjednika Paula Dolla koji je bio njegova središnja točka; on je poput nekog lika proizašlog iz baroka. Autor knjige Martin Amis tu je perspektivu učinio istovremeno fascinantnom, ali i opasnom. Amis je svoj lik Paula Dolla očito temeljio na stvarnom zapovjedniku Auschwitza Rudolfu Hössu pa sam, nakon što sam pročitao knjigu, počeo čitati i istraživati sve što sam mogao naći o Hössu i njegovoj supruzi Hedwig, o tome kako su njih dvoje živjeli u Auschwitzu, točno uz rub logora. Boravili su u prekrasnoj kući s velikim vrtom, a od logora ih je odvajao ogroman zid. Na neki je način ovaj film priča o tom zidu. Kompartmentalizacija njihovih života te horor pokraj kojeg svakodnevno žive. To je bila početna točka iz koje se projekt dalje nastavio razvijati", otkriva Glazer te objašnjava kako se ta kompartmentalizacija reflektirala u načinu snimanja.
"To je vrlo čudan način snimanja filma, ali za ovaj konkretan slučaj on je bio jedini moguć. Želio sam razumjeti tu distancu: koliko daleko sam želio biti od tih likova te koliko sam daleko želio da oni budu od mene. Također mislim da je bilo potrebno postaviti i stanoviti oblik kritičke udaljenosti. Nisam to napravio zbog toga što sam se bojao dotaknuti taj horor; više sam ga htio promatrati forenzički, opservacijski. Gotovo antropološki. Dok smo snimali film nisam mogao zamisliti da sa svojim direktorom fotografije razgovaram o pozadinskom svjetlu ili o tome da frizure glumaca nisu dovoljno osvijetljene… ili o tome koristimo li ispravne leće ili ne… ili o tome trebamo li u određenim scenama plan i kontraplan.
Nikako nisam želio napraviti glamur, što je kinematografija itekako u mogućnosti ostvariti. Morate se svojski truditi da ne upadnete u tu zamku. Zbog svega toga razmišljao sam da zapravo želim isključivo promatrati, uslijed čega je radnja filma postala nešto za što sam bio zainteresiran sve manje. Nisam želio još jednu priču čija je pozadina holokaust. Toliko je knjiga dosad napisano o toj temi. Da nasumično otvorite bilo koju od njih, na svakoj stranici se krije barem jedan film. To nikako nisam želio snimiti pa sam se sve dublje unio u perspektivu; tek nakon što sam razumio nju, razumio sam i kakav film želim napraviti", rekao je.
Namjera mu je bila, kaže, snimiti kontrast između nekoga tko u njihovoj kući sipa kavu u šalicu i nekoga koga upravo pogubljuju s druge strane zida.
"Želio sam prikazati koegzistenciju ta dva ekstrema. To bi bila atmosfera filma, ali i način kako će gledatelji iskusiti film. Pomislio sam: ovo su ljudi koji su živjeli u toj kući i radili te stravične zločine tijekom četiri godine. Zapitao sam se kad ćemo tamo otići i kada ćemo ih posjetiti", objašnjava redatelj koji je prije snimanja filma temu temeljito istražio.
Prije no što je napisao prvo slovo scenarija, temu je istraživao već dvije godine.
"Naši istražitelji radili su u muzeju Auschwitz-Birkenau. Njihov posao bio je proći kroz sve ‘crne knjižice‘, kroz tisuće i tisuće svjedočanstava žrtava i preživjelih. Tražio sam sve što je povezano s Rudolfom Hössom ili njegovom suprugom ili njihovom djecom. Nakon nekoliko mjeseci počeli smo dobivati materijale, ponekad su to bile male stvari, ali ponekad i one koje su objavljene. Također smo našli svjedočanstva vrtlara te nekoliko sluga. U jednom od njih vrtlar, koji je preživio rat, sjetio se trenutka u kojem se Hedwig pobunila i razljutila zbog suprugova premještaja u drugi logor. Rekla je vrlo odlučno da će je morati nositi iz kuće, iz Auschwitza. Upravo me to natjeralo da promislim o tome gdje želim smjestiti radnju filma. Točno u vrijeme tog premještaja koji je bio poput prijetnje toj ženi koja bi mogla izgubiti sve na čemu je toliko naporno radila. Ovaj je film snimljen s tim trenutkom u prvom planu. ‘Zona interesa‘ u biti je obiteljska drama o čovjeku i njegovoj supruzi. Oni su vrlo sretni. Imaju petero djece, žive u predivnoj kući, ona se vrlo pomno brine za prekrasni vrt, voli činjenicu da je okružena prirodom. On radi iznimno važan posao te je u njemu vrlo dobar. Njih dvoje su poput savršenih partnera. Upravo tada on dobiva obavijest da ga njegovi nadređeni žele premjestiti u drugi grad. Ona je u šoku; ne želi otići s njim. Njihov brak ulazi u krizu. On odlazi. Oboje se snalaze kako najbolje znaju. Ne žele se odreći svega. I na kraju priča ipak ima sretan kraj: on se vraća te radi ono što voli, sa svojom obitelji. No, u svemu tome ima nešto što sam zaboravio napomenuti - on je nacistički zapovjednik Auschwitza. Upravo tu dobivate ideju ambijentalnog genocida te također osjećaj da je to priča o svima nama: o tome kako sami sebe vidimo u tome ili se pokušavamo vidjeti. Mislim da se najviše bojimo toga da bismo i mi mogli biti poput njih. U konačnici, i oni su bili ljudska bića", ističe Glazer.
U filmu se prikazuju detalji iz njihova kućanstva, a iako je konstantno svjestan gdje i u kojem se trenutku nalazi, gledatelj uočava i klasne podjele, promatra brak, roditeljstvo, odnose ljudi prema poslu... Neki film doživljavaju neosuđivajućim.
"Trebala mi je određena ravnoteža; u svemu tome bilo mi je potrebno i nešto svjetla. Sjećam se da sam prilikom jednog od mnogih putovanja u Poljsku razmišljao o tome da ne mogu snimiti film ako će u njemu biti isključivo mrak, tama, horor", objasnio je redatelj svoj odabir.
"Tada sam upoznao ženu, devedesetogodišnjakinju koja je u to vrijeme bila u Auschwitzu. Ona je bila partizanka. Tada je imala dvanaest godina i bila je članica pokreta otpora u poljskom podzemlju. Oni su imali djecu koja su trčala do logora i natrag. Ispričala mi je da bi tajno odlazila te hranila neke zatvorenike, no to nije rekla s nekim ponosom u glasu. To je bilo jednostavno nešto što se podrazumijevalo. To je bilo ono što je ona tada radila i za nju je to u tim okolnostima bilo potpuno prirodno.
Zbog svega toga razmišljao sam i o svojoj djeci te o tome kako se vidi kroz njihove oči: vidi se taj normalan, zdrav, sretan okoliš. Ona je vidjela ljude koje se tuče i ubija. Živjela je možda dva kilometra od logora. Njezina je priča ostala sa mnom te sam osjećao da je to nešto vrlo sveto, ali ne u religioznom smislu. Ona je bila na potpuno suprotnom spektru od Hössa, ona je bila to svjetlo. Tek sam tada osjećao da mogu snimiti film. Ona je u njemu predstavljena na vrlo specifičan način, publika će shvatiti tu sekvencu kad na nju dođe red; ona je ta koja nalazi glazbu i koja svira; koja skuplja jabuke i ostavlja ih gladnima. Ona je nevjerojatno važan lik u filmu, a da zapravo i nije njegov lik. Razmišljao sam o njoj više u smislu neke energije", pripovijeda.
Na pitanje o korištenju crnog ekrana te neočekivanih rezova između fikcije i dokumentarizma, odgovara:
"Sve to ima veze s time što sam htio da koristimo isključivo leće koje se koriste u 21. stoljeću. Nisam želio stvoriti osjećaj da radim film o nekom razdoblje koje ćemo nakon snimanja staviti u muzej i reći: ‘Ovo se dogodilo tada‘. Mi ovdje govorimo o vjerojatno najgorem razdoblju u povijesti civilizacije, ali bi se takvim načinom snimanja filma reklo ‘ostavimo to u prošlosti, to nismo mi, mi smo danas sigurni od toga. To je nešto što se dogodilo prije 80 godina, to se više ne odnosi na nas‘. Ali više je nego jasno da se odnosi i, što je još više uznemirujuće, možda će se zauvijek i odnositi. Zbog toga sam želio da film izgleda moderno. Također smo razmišljali i o modernom okolišu. Kuća u kojoj je obitelj Höss živjela sagrađena je nekoliko godina prije njihova dolaska. Ona bi trebala izgledati novo. Auschwitz bi također trebao izgledati novo. Drveća koja su danas jako visoka tada su bila tek posađena. Sve je bilo u gotovo savršenom stanju, a kamera to vrlo lako snimi. Sve je oštro i precizno te izgleda poput nečega što nema autora, samostalno. U filmu se niti u jednom trenutku ne koristi umjetna rasvjeta; sve je prirodno svjetlo ili svjetlo koje je netko upalio u prostoriji. A ako nisam želio osvijetliti dnevnu sobu, onda nisam želio umjetno osvijetliti ni ostatak imanja, ni polja. Te 1943. godine u poljima niste vidjeli ništa u mraku pa smo za taj dio filma koristili termalnu fotografiju. Sve je bila stvar konzistencije te predanosti tome da ništa ne fetišiziramo."
Podijelio je i zašto je odlučio ne prikazivati nasilje s ‘druge strane zida‘.
To je stvar izbora, kaže. Sve je, dodaje, proizašlo iz razgovora o etici predstavljanja holokausta.
"Čitao sam jako puno o tome. Kako prikazati Holokaust? Ili možda: može li se on uopće prikazati? Treba li se prikazati u cijelosti ili samo dio? Postoje uistinu briljantne disertacije o toj temi. Razgovarao sam o svemu tome s obitelji, kao što su, vjerujem, i ostali.
Želio sam se ovom projektu posvetiti najviše što mogu, ali sam odmah znao da ne želim snimiti još jedan film koji prikazuje nasilje. Nisam želio gledati statiste u prugastim pidžamama koje tuku. I to lažno tuku, bez obzira na to koliko sve bilo dobro odglumljeno i snimljeno… I onda, nakon što scena završi, ti statisti odu do šatora s hranom, jedu jabuke i slatkiše. U početku rada na projektu prošao sam krizno razdoblje u vezi razmišljanja o toj temi te nakon toga donio striktnu odluku. U prvoj verziji scenarija bilo je nekih scena koje su prikazivale nasilje, ali su one bile isključivo u snovima. Razmišljao sam dosta o hororu kao žanru te o svim strašnim stvarima koje se mogu prikazati, ali na kraju nisam želio biti dijelom toga.
Dobar primjer takvog filma bio bi film ‘Salo: 100 godina Sodome i Gomore‘. Ne bih mogao snimiti takvo djelo. Nemam želudac snimiti takvu vrstu filma. Tako da smo odlučili cijelo vrijeme ostati s ove strane zida. Znao sam da zvuk, te naša interpretacija zvuka, može nadopuniti slike koje smo ionako svi već vidjeli, koje smo proučavali u školama. Nisam želio eksplicitno prikazati te slike", priznao je Glazer koji je u jednoj od verzija scenarija napisao nekoliko scena koje se događaju "s one strane zida", ali ih na kraju nije snimio.
Film su snimali u Auschwitzu, na stvarnim lokacijama, a njemački glumci koji su sudjelovali u projektu došli su portretirati ljude koji su vrlo lako mogli biti njihovi bake i djedovi, priča Glazer.
"Bila je to prilično čudna atmosfera. Nisam siguran bi li takvu atmosferu bilo moguće ostvariti na umjetnom filmskom setu ili bilo gdje drugdje u državi. Sjećam se da sam ponavljao ljudima da je bit u mjestu na kojem snimamo. Što više razmišljam o tome shvaćam da je poanta filma u mjestu snimanja, u kompartmentalizaciji te efektu lokacije na likove", zaključuje.
Govorio je i o filmskoj sceni u kojoj Hedwing svojoj majci kaže da su "Židovi preko puta zida", no sekvenca je, ipak satkana od negiranja i represije.
U tom kontekstu Glazer spominje filozofkinju Hannah Arendt koja je pisala o "banalnosti zla" te dijeli razgovor koji je vodio s glavnom glumicom filma.
"Jednoga me dana glumica Sandra Hüller, baš prije snimanja scene uz rijeku u kojoj Hössovi razgovaraju o svojoj budućnosti, upitala je li Hedwig u toj sceni dirnuta. Odgovorio sam joj naravno da jest. Ona je ljudsko biće. Pitanje nije je li ona dirnuta, već što je to što u njoj uzrokuje emociju. Čime je dirnuta? Rekao sam joj: ‘Ako misliš u sceni zaplakati, plači isključivo za sebe‘.
Još je jedna scena u filmu u kojoj su ona i Rudolf u krevetu - ili u svojim odvojenim krevetima što u potpunosti odgovara planu kuće - te razgovaraju, a što je zapravo strašno; ona se želi vratiti u toplice, on razmišlja o svom skorašnjem premještaju. Ona leži na krevetu, smije se, a svi se mi na neki način smijemo s njom, jer je smijeh zarazan. U tom trenutku, dok smo gledali tu sekvencu u montaži, pomislio sam: ‘Nalazimo li se mi u istom stanju kao i oni? Izražavamo li mi našim smijehom prema njima nekakvu dozu empatije? Što mi zapravo radimo ovdje?‘ kontemplirao je redatelj.