Prošlog tjedna u The Economistu objavljen je članak o holivudskoj indistriji naslovljen “Čak ni sada nitko ništa ne zna”, u kojem se poput proroka spominje dvostrukog oskarovca, scenarista Williama Goldmana: taj je još 1983. objavio knjigu “Avanture u filmskom poslu”, u kojoj je sabrao svoja iskustva iz tvornice snova. U njoj je upotrijebio frazu koja će poslije postati legendarna: “U Hollywoodu nitko ništa ne zna”. Naime, nitko ne zna hoće li neki film biti hit ili podbačaj, bez obzira koliko se pravio da to ima u malom prstu. Knjiga je objavljena nedugo nakon kraha skupog spektakla Michaela Cimina “Vrata raja”, koji je upropastio kompaniju United Artists, pa se činilo da Goldman zna o čemu govori.
Čvrsta uporišta
Otad se promijenila samo jedna činjenica: preostalih šest holivudskih “majora” - kako nazivaju tamošnje velike kompanije - pronašlo je način kako da se održe na površini i ne potonu poput United Artistsa, a to je sustavno oslanjanje na blockbustere. Potonja je riječ već naveliko ušla i u našu komunikaciju iako se rijetkima da pogledati na Wikipediji što zapravo znači: kovanica je nastala za Drugog svjetskog rata i označavala je bombe koje su u stanju raznijeti cijeli blok. Preuzeta je zatim na Broadwayu, gdje su tako nazivali skupe predstave za koje se mjesecima ne može dobiti ulaznica, a do Hollywooda je bio samo korak. Prvim suvremenim blockbusterom smatraju se “Ralje” Stevena Spielberga iz 1975. - zasnovane su na poznatom predlošku, eksploatirale su strah široke publike od morskih pasa i popraćene su bučnom reklamnom kampanjom. Film je ubrzo pretvoren u franšizu, koja se baš nije pokazala dugovječnom, jer je to ipak bila ideja za jednokratnu upotrebu, no u to je vrijeme stvorena strategija koja će se poslije usavršavati.
Bačen novac
U listopadu je harvardska profesorica Anita Elberse objavila knjigu “Blockbusteri”, čija je teza da pomama za čvrstim uporištima nije samo sindrom filmske industrije nego i popularne glazbe i sporta, u svim segmentima koji računaju na veliko tržište i žele kakvu-takvu sigurnost u poslovanju. Glede filma, profesorica nam nije otkrila bogzna što, jer takav je model ponašanja već godinama hollywoodski standard. Statistički je razvidno da šest “majora” za svaku sezonu mora osigurati dva-tri blockbustera (u žargonu filmske industrije koristi se i engleska riječ “tentpole”, a označava motku koja učvršćuje šator), na koje će se usredotočiti njihov marketinški tim i koji će osigurati glavninu prihoda kompanije. Posljedica te politike je smanjivanje broja naslova koje neki “major” distribuira tijekom godine, a kako je nemoguće proizvoditi samo blockbustere, preostaje nada da će i neki od manjih filmova sjajno proći na tržištu: primjer je ovogodišnji horor “Prizivanja”, koji je koštao samo 20 milijuna dolara, a na prijelazu ljeta u jesen zaradio je više od 320 milijuna bruto u svjetskim kinima.
Usmjerenje na blockbustere nosi nekoliko problema. Prvi, lako je osloniti se na blockbuster po književnom serijalu, jer se u tom slučaju već na osnovu prvog filma može ocijeniti tržišni potencijal sljedećih nastavaka. Serijal kakav je onaj o Harryju Potteru košta puno, ali se unaprijed zna da to nije bačen novac. Takvih, međutim, ziherica nema puno, a i ne dočepaju ih se uvijek velike kompanije. Zahvaljujući serijalu “Sumrak saga”, kompanija srednjeg ranga, kakva je Summit Enternainment, dobila je status mini-majora, no prihodi su joj je prepolovili kada je franšiza završena. Isto je tako procvao Lionsgate zahvaljujući “Igrama gladi”, međutim, već to će trajati još samo dvije godine, dok se ne snime i preostali nastavci. Franšize su dragocjene, pa se pojedini književni predložak razvlači u film iz dva dijela, kako bi se što dulje opstalo na tržištu, a pokušaj da se zasnuje nova nije baš jednostavan: ove su godine propala bar dva pokušaja da se konkurira “Sumrak sagi”, “Divna stvorenja” i “Instrumentarij smrtnika”, a nije se bolje proveo ni moćni producent Jerry Bruckheimer. Doslovno ni iz čega stvorio je franšizu “Pirati s Kariba”, koja je alternativca Johnnyja Deppa pretvorila u najveću hollywoodsku zvijezdu, ali je ove godine neslavno prošao s pustolovnim vesternom “Usamljeni osvetnik”, koji je također trebao imati nekoliko nastavaka.
Kreativno, blockbusteri su umrtvili Hollywood. Nekolicina ambicioznih redatelja poput Christophera Nolana, Bryana Singera, Alfonsa Cuarona i Matthewa Vaughana isporučit će zanimljiv film i odličnu zabavu, no oni drugi? Je li bolji “Thor” ili njegov nastavak? “Brzi i žestoki 4” ili “Brzi i žestoki 6”? Na to je pitanje čak dosadno i odgovoriti. Glavnina odličnih hitova nastaje mimo franšiza i njihova produkcija i skupoća uključuje popriličan rizik. Jesu li “Pijev život” i “Gravitacija” tipični blockbusteri? Nisu, i zbog toga su tako uspješni.
Budućnost industrijed
Holivudski se majori oslanjaju na sve veću zaradu na međunarodnom tržištu: u američkim se kinima svojedobno stvarala većina prihoda, no danas je drukčije; ako film nije ostvario bar 60 do 70 posto ukupne bruto zarade na svjetskom tržištu, smatraju ga suviše američkim i planetarno nekomunikativnim. Zato se radnje blockbustera sve češće odigravaju po cijelom svijetu, a svečane premijere organiziraju radije po Europi, Aziji i Latinskoj Americi negoli u New Yorku i Los Angelesu. Međunarodno tržište definitivno je prevagnulo nad američkim i stvara iluziju da Hollywood posluje bolje nego ikada do sada.
Posluje li uistinu? To vjerojatno još dugo nećemo doznati. Budžet blockbustera nije onaj koji navodi wikipedija ili www.imdb.com, jer ne uključuje reklamne troškove po pojedinom naslovu koji katkad premašuju i 100 milijuna dolara. Kako se dijele prihodi uspješnog filma? Nema više onog Hollywooda u kojem su šefovi studija i njihovi glavni producenti odlučivali što će se snimati. “Major” ga rijetko kad sam financira, proizvode ga dvije ili tri manje kompanije i potpisuju s njim ugovor za distribuciju. Ne treba zaboraviti da polovicu onoga što se naziva bruto zarada oduzimaju prikazivači. Kako, recimo, podijeliti prihode serijala “Hobit”, koji potpisuju kao glavni producenti gotovo ugasli MGM, Warnerova zamrla filijala New Line Cinema i Wignut Films Petera Jacksona, a distribuira sam Warner. Jedino je sigurno da će Jackson najbolje proći, jer proizvod zgotovljava u vlastitoj kući. Novinar The Economista nije osobit optimist glede budućnosti industrije: “Povrat kapitala je već dugo vremena krajnje anemičan, medijski koncerni koji posjeduju holivudske majore gunđaju kako taj biznis nije bogzna kakav, osobito nakon prepolovljavanja DVD tržišta, a digitalna tehnologija koja je nižim cijenama trebala spasiti film sada ga poskupljuje obradom u post produkciji i oblajavanjem na društvenim mrežama”.
Bučna reklama
Možda su to suviše mračne prognoze, no zanimljivo je kako se logistika blockbustera uhvatila i na manje razvijenim tržištima. U Europi samo dvije velike kompanije primjenjuju taj obrazac, jedna je njemački Constantin film, koja upravo dovršava skupi spektakl “Pompeji” Paula W. S. Andersona, a druga francuski Europa Corp. neumornog Luca Bessona: potonja je neumorno štancala akcijske filmove malog i srednjeg budžeta, no nakon što se jedan od njih prometnuo u megahit, “96 sati” s Liamom Neesonom, apetiti su zasigurno porasli.
Čak su i hrvatski filmovi štošta naučili od holivudskih blockbustera. “Svećenikova djeca”, “Kauboji”, serijal o Koku i “Šegrt Hlapić” reklamirali su se mjesecima unaprijed, kao i njihovi američki uzori, ali jedino je groteskno što u ovom slučaju glavnu zaradu ubiru prikazivači i distributeri, dok se producentima malo toga vraća.
I naše komercijalne televizije služe se logikom blockbustera, dovoljna je jedna bučno reklamirana sapunica u večernjem programu, pa da drugog domaćeg dramskog programa više i ne treba. Pitanje je samo tko im sve to dozvoljava.