Među nominacijama za Oscare nema filma koji je privukao moju pozornost, a kojemu je tema književnost i nekoliko najutjecajnijih američkih pisaca 20. stoljeća.
Film se zove “Genij” (Genius), proizveden je prošle godine. Režiser je Michael Grandage (r. 1962), inače britanski kazališni režiser, a njegovi “pisci” bili su A. Scott Berg (na čijoj je knjizi film utemeljen) i John Logan (scenarij). Ova britansko-američka koprodukcija bavila se upravo “Americanom”, “izgubljenom generacijom” pisaca, umjetnika, i njihovim “svećenikom”, urednikom Maxwellom Perkinsom. Jer, upravo je on naslovni genij. Genij među genijima.
Uzor krugovašima
No, “Genij” je prošao posve nezapaženo - dobro je, ispada, da je uopće snimljen. Bio je nominiran, uostalom, za jednu europsku nagradu, što bi mu trebalo biti dovoljno. Tako je književnost spala na “niske” grane, čini se da uopće ne zanima filmsku publiku, iako je riječ o obveznoj lektiri, odnosno o zbiru mitova kakvi su protagonisti filma.
Za ovdašnje gledatelje i čitatelje posebnost ovog filma jest i u tome što govori o američkim piscima koji su presudno utjecali na prevratne hrvatske pisce 50-ih, koji su uzeli od socrealizma samo realizam i otvorili novu umjetničku epohu. A to su prvenstveno bili pripadnici krugovaške generacije, odnosno praktičari tvrdokuhane proze, “prema američkom uzoru”: Vojislav Kuzmanović, Ivan Slamnig, Antun Šoljan i drugi. Pritom, treba reći da su vodeći holivudski glumci s voljom sudjelovali u ovom djelu o američkim i globalnim duhovnim veličinama.
Urednika Perkinsa odigrao je “multifunkcionalni” Colin Firth, pisca Thomasa Wolfea širokooki Jude Law, F. Scott Fitzgeralda Guy Pearce, a Ernesta Hemingwaya Dominic West. U filmu se pojavljuje i umjetnički ambiciozna Nicole Kidman (Aline Bernstein), kao i Fitzgeraldova supruga Zelda, koja je još davno dobila vlastitu biografiju i film (glumi je Vanessa Kirby).
Perkinsova otkrića
Publika je, čini se, zaobišla “Genija”, premda se u nju ubrajaju brojni čitatelji spomenutih. Od uloženih 12 milijuna dolara film je vratio manje od dva. Dakle, predstavlja čisti gubitak. Kako, uostalom, filmski pokazati čovjeka koji dane, da ne velim život, provodi za pisaćim stolom, dakle strojem ili aktualnom tipkovnicom. Kako pratiti sve ono vrijeme koje mu je potrebno da napiše, na primjer, 5000 stranica romana “O vremenu i rijeci”, koliko je napisao Thomas Wolfe (1900 – 1938).
U toliko dugom vremenu efektan je “jedino” prizor što pokazuje kako Wolfe donosi spomenuti, opsežni rukopis u “štajglecima” za povrće Maxwellu Perkinsu, uredniku njujorškog Scribner’sa. Perkins će ga skratiti za osam-devet desetina, ili još više, kao što je ranije skratio Wolfeov roman “Pogledaj dom svoj, anđele” (preveo Mate Maras). Učinio ga je klasikom i bestselerom istovremeno.
Druga dva Perkinsova otkrića - spomenuti Fitzgerald i Hemingway - bili su ranije zanimljiviji filmskoj publici, možda zato što su ih njihove zavodničke sposobnosti ili bračne nevolje, plus sklonost alkoholu, učinile pro-aktivnim jedinicama biografske i filmske povijesti. Ne jedna Hemingwayeva ljubavnica objavila je uspomene na velikog pisca, a po njima su često bili snimljeni tv-filmovi, ako već ne film za veliko platno.
Hit-ekranizacije
Romani F. Scott Fitzgeralda bili su filmski hitovi (“Veliki Gatsby”, “Blaga je noć” i dr.), tako da se ovaj pisac, koga je Hollywood prognao sa svojih brežuljaka, što zbog pića, što zbog svojeglavosti ili talenta, morao nasmijati u onostranosti. Usput, za jednu od ekranizacija “Gatsbyja”, objavljenog 1925. a snimljenog 1974., scenarij je napisao F. F. Copolla (redatelj je bio J. Clayton).
Bilo kako bilo, pisci sve manje zanimaju masovnu publiku. Ona se rijetko, uostalom, hvata njihovih knjiga. A to je posljedica razdoblja filma i televizije. Pitanje je: što će biti “poslije interneta”? Isto što i sada, rekli bi stari.