INTERVJU

DARKO LUNGULOV 'Nacionalizmi i ideologije su mrtvi, danas se borimo za goli život'

Film 'Spomenik Majklu Džeksonu' imao je vrlo uspješnu ljetnu turneju, a sutra je i na Sarajevo Film Festivalu

Režiser Darko Lungulov, koji je 1991. otišao iz Beograda u New York i tamo studirao film, svojim je prvim dugometražnim igranim filmom “Here and There” (Tamo i ovdje) 2009. već osvojio nagradu filmskog festivala Tribeca.

Nakon 20 nagrada na više od 50 svjetskih festivala prava za prikazivanje tog filma prodana su za ukupno 21 teritorij. FIPRESCI Srbija proglasio je Darka Lungulova najboljim režiserom 2009. godine, a “Tamo i ovdje” bio je kandidat Srbije za Oscara.

Crna komedija “Spomenik Majklu Džeksonu” njegov je novi dugometražni igrani film. Okosnica je uklanjanje spomenika iz doba komunizma s glavnog trga malog srpskog grada koji je na izdisaju. Vječiti sanjar Marko je pred razvodom od Ljubinke, ljubavi svog života, koja odlučuje da napusti umirući gradić i njega. Marko dolazi na ideju da spasi grad i zadrži ljubav svog života tako što će umjesto komunističkog spomenika podignuti spomenik Michaelu Jacksonu. Uspijeva uvjeriti prijatelje da mu pomognu, ali gradonačelnik Dragan koristi skupinu nacionalističkih ekstremista “Čista Srbija“ da sruši Markove snove.

Začin jetkog humora, urnebesne situacije, a i neumitna tragedija. I potom epilog. Tu je kombinaciju koristio i Srđan Dragojević u “Paradi”, ali nažalost, tematika je i dalje jezivo aktualna. I ovdje u europskoj Hrvatskoj, u kojoj se katkad podsjećamo da doista u Europi jesmo, često vidimo slične kreature, beskarakterne političare i zatupljene ekstremiste odjevene u crno na ad-hoc skupovima.

I motiv rušenja spomenika antifašističke borbe, “jer je sada demokracija”, vidjeli smo previše puta. To su neki od razloga zašto je "Spomenik Majklu Džeksonu" vrlo aktualan film u Hrvatskoj.

“Spomenik Majklu Džeksonu” svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem filmskom festivalu u Karlovim Varima.

Kao manjinska hrvatska koprodukcija (Propeler film) ovoga je ljeta prikazan punoj pulskoj Areni, a na festivalu u Herceg Novom osvojio je Grand Prix. Na Sarajevo Film Festivalu prikazuje se sutra u 21.15. U pauzama između festivala Lungulov je jedno vrijeme proveo na odmoru na Braču, gdje smo uspjeli s njime i porazgovarati.

Unatoč kontekstu, film je ipak, na neki način, sanjarski. Ima li na ovim prostorima ipak nade i vjere, i onoga što se spominje u citatu Michaela Jacksona na kraju filma?

- Istina je da, i pored brutalnosti svakodnevice, film ima tu sanjarsku, donkihotovsku crtu. Ima još uvijek ovdje, čak začuđujuće puno, nade i vjere s obzirom na to šta se sve desilo i dešava. Ona posebno ispliva u kriznim vremenima. Tokom poplava, ljudi u Srbiji su na trenutak pokazali veliku nadu, vjeru i ljudskost. Na žalost sistem to jako brzo zatuče.

Priča o načinu na koji je nastajao film vjerojatno bi bio dobar materijal za zaseban film?

- Odlučio sam se da Michael Jackson bude u središtu filma u trenutku kad je on bio pomalo zaboravljen. Počeo sam pisati scenarij, a onda je on objavio da će održati seriju povratničkih koncerata u Londonu. Par meseci je prošlo, pisao sam, a onda sam se jednog jutra, točno sedam dana prije roka za predaju scenarija, kasnije probudio i na telefonu zatekao mnoštvo poruka poput - “Umro ti je spomenik”. Čudan dan za mene. Prvo sam se pokušao u hodu prilagoditi i završiti scenarij na vrijeme i uključiti novi momenat. Ali to nikako nije išlo. Nisam ga završio nego sam se bacio na proučavanje kako su ljudi širom ex-Yu reagirali na njegovu smrt i pomislio da su svi ti izljevi neizmerne tuge za njim u stvari plakanje nad samim sobom, žal za nekim jednostavnijim vremenima prije ratova, kapitalizma i tranzicije kad im je muzika Michaela Jacksona bila soundtrack tog naivinijeg, jednostavnijeg života. Poslije nekoliko meseci razmišljanja vratio sam se i oblikovao priču gdje sam smislenije uključio taj momenat, ali i sva ova saznanja.

Iako u ovoj “crnoj komediji” ima dosta crnila, u nekim dijelovima snažno izbija nešto što bi se moglo nazvati idealizmom, možda ustvari baš - patriotizmom?

- To je dobra opservacija. Htio sam pronaći neku ideju koja će okupiti i mobilizirati ljude u ovom vemenu kad je “svaki čovjek za sebe a Bog protiv svih”. I bilo mi je jako interesantno da poslije svih grandioznih ideologija i nacionalizama to bude upravo jedna trivijalna ideja koja će im dati nadu. Idealizam i patriotizam ovog filma je borba malog čovjeka da vodi “normalan život” (što se kod nas može čuti svaki dan - “samo da živimo normalno”). Čehov je rekao da mu njegov osjećaj ispravno kazuje da ima više ljubavi prema čovječanstvu u pronalasku parne mašine i elektricititeta nego u uzdržavanju od grijeha i u velikim govorima.

Koliko je “američke škole" prisutno u vašem filmskom radu?

- U Americi sam završio filmsku školu i počeo raditi na filmu, i dalje sam vrlo prisutan tamo. To nesumnjivo ima utjecaj na moj rad. Vjerojatno se ogleda u načinu na koji pričam priče, tamo se više vodi računa o “storytellingu”, o tome da postoji klasičan početak, sredina, kraj i razvoj priče.

Vjerojatno je to neka kombinacija utjecaja američkog nezavisnog fima i škole klasičnog jugoslovenskog filma na kojoj sam odrastao - rani Kusturica, Praška škola, Žika Pavlović, Makavajev, Crni val, Živko Nikolić, Grlić.

Vaš je film plod koprodukcija, što se danas čini više pravilom nego izuzetkom u našim kinematografijama.

- Tako je, moj film je koprodukcija Srbije, Nemačke, Makedonije i Hrvatske. Ako se radi iole ambiciozniji projekat, naše male kinematografije to ne mogu iznijeti same, tako da su koprodukcije neminovnost, jedini način, osim ako nije projekt “od nacionalnog značaja”, a onda je to druga priča.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 00:22