Prošlo je točno deset godina od prerane smrti Željka Malnara, putopisca, čovjeka koji je mijenjao povijest televizije, među ostalim, urednika "Noćne more" i predsjednika Repubike Peščenice.
Prenosimo sjećanje Romana Bolkovića s društvenih mreža.
Malnar je bio jedan on onih ljudi koje su uglavnom zvali po prezimenu; ja sam ga zvao Deda. Ne znam je li ga itko prije tako zvao, no znam da je Malnar taj nadimak, kad bih ga ja tako zvao, prigrlio.
Ovako je to bilo: Deda je poželio krenuti putem Aleksandra Makedonskog. Bila su takva vremena. Godinu, dvije taj je isti naum i imao Branimir J. Štulić, no njegova se splav nikada nije otisnula, barem ne od jadranske obale. Deda je bio drukčiji tip: dogovorio je s nama, s Vinkom i sa mnom, neku kameru, moguću seriju, i jednostavno je sjeo na konja, tu, kod Karlovca, i krenuo.
Kad se vratio, podignuo je šator u vrtu svoje kuće, upriličio atmosferu kao de je riječ o Wadi Rumu ili nekoj od pustnjskih dolina koje je pohodio, i dugo pričao o Jordanu, princezi, Nabatejcima, Petri... rose-red city half as old as time.... Neke smo najbolje dane svojih života proveli noću, rekao bi njemu silno drag Kišević, a ta je ljetna beduinska pešćenička noć bila jedna od tih.
Onda su Nešo Dijanežević i Malnar montirali i montirali i mjesecima montirali taj putopis, pa sam ga ja emitirao jednom, odmah potom i drugi put, i nakon što smo proputovali putevima Aleksandra Makedonskog, a bilo je i lijepo i dobro i zabavno, sjedili smo u mojoj sobi ponad Gajeve, Deda i ja, i razgovarali o tome što bi on sad. A on bi sad nešto radio, recimo neki noćni termin, s gostima, a ima i tih dokumentaraca koliko hoćeš, pa ćemo već vidjeti.
Emisija koju sam mu dao, točnije: termin, jer emisiju smo tek morali izmisliti, dobila je naziv "Nightmare Stage". "Nightmare stage" naziv je koji je dvije godine prije sugerirao Maminjo, legendarni d-jay Radia 101, razmišljajući o nekoj našoj emisiji na OTV-u: na radiju smo radili "Nightmare Show", pa kako se televizija i vidi, bilo bi dobro da se kontinuitet očuva. Ja sam pak o tom "Nightmare Stageu" u SL-u napisao cijeli jedan programatski tekst, točniji: četiri kraća, započevši citatom: "History is a nightmare from which I am trying to awake.", Jamesa Joycea. Hoću kazati: sve je bilo spremno, već godinama, no nitko nije mogao ni pretpostaviti da će se odnekud stvoriti Deda, i na taj stage, koji je zaista bio noćna mora, izvesti sve homunkuluse svoje imaginacije, sve te divne Ševe, Jarane i druge, sav taj fantastički svijet njegove mašte, koji, na sreću, nije bio samo izmaštan: bio je stvaran, bio je naša svakodnevica.
Željko Malnar je jedan od onih ljudi koje uglavnom zovu po prezimenu, ali ima nešto važnije s Dedom: Malnar je jedan od onih rijetkih ljudi koji je svoju viziju svijeta uspio nametnuti suvremenicima, štoviše, on je jedan od onih najrjeđih kojima uspijeva stvoriti cijelu jednu mitologiju, svijet koji će tu ostati zauvijek, kad nas odavno više neće biti, i ako je Republika Pešćenica kao Stage tog Nightmarea ikada bila blizu ovjekovječenju, onda je to s pojavom Željka Malnara: on je svoj svijet naprosto izumio, a mi, koji smo imali sreću ne samo vidjeti ga na ekranu, koji smo bili pripušteni u nj, imamo tu povlasticu da smo barem jednom u životu boravili s Onu stranu ogledala.
Deda se nije volio fotografirati. Morao sam ga tjerati i moliti da barem par minuta bude miran pred Hasselbladom ICCKelčeca. Svijesno, ili instinktivno, nije volio uspomenjavanje. Nije mu bilo stalo da zaustavi vrijeme. Živio ga je. Svim svojim biće, puninom svoje briljantne pojave. Živio ga je do posljednjeg daha, pušeći i kad je udisao kisik!
Malnar je bio putnik. Sad je otputovao k Ševi.
Veliki, nasmijani, mračni impresario, na svom nebeskom Stageu.
Bio je, ukrast ću metaforu, kao Tertulijanovo pero: crn a blještav.
Željko Malnar, Deda.