Godine 1979., novi Hollywood bio je na svom vrhuncu. F. F. Coppola iste je godine izbacio “Apokalipsu danas”, godinu prije Cimino “Lovca na jelene”, a Spielberg “Bliske susrete treće vrste”. Ekran je prštao od nove, senzacionalne generacije američkih filmaša, a filmofili od Sydneyja do Osla diskutirali su nove naslove nekih darovitih klinaca - Paula Schradera, Johna Carpentera, De Palme, Hilla, Scorsesea. Američkim filmom vladao je novi, čudovišno talentirani naraštaj.
A unutar njega postojao je čovjek koji je za filmofile bio miljenik među miljenicima. Njegovo ime bilo je Terrence Malick .
Moćni debi
Te ‘79, Malick je još uvijek bio dobro čuvana tajna. Filmofili su mu pamtili moćni redateljski debi, krimi dramu “Badlands” i čekali idući film. A onda se te ‘79, Malick u Cannesu pojavio s “Blagoslovljenim danima”, ruralnom dramom koja se činila kao ekranizirani grčki mit. Trijumf je bio potpun. U konkurenciji u kojoj je bila i Zafranovićeva “Okupacija u 26 slika” Coppola je doduše osvojio Zlatnu palmu “Apokalipsom danas”, ali je Malick osvojio nagradu za režiju i pobrao hvalospjeve. Činilo se - veliki američki režiser počinje karijeru, a njegovi najbolji filmovi tek dolaze.
A onda je Terrence Malick nestao.
Terrence Malick nije snimio ni jedan film u idućih dvadeset godina. U tih dvadeset godina “novi Hollywood” se raspao. Komercijalni film preobrazili su video i multipleksi, Hollywood je ušao u konzervativnu obnovu studijskog sustava osamdesetih, ideologijom je zavladao Reagan, kinima dječurlija, a biznisom blockbusteri. Hollywood sedamdesetih postao je predmetom kulturne nostalgije.
Žudnja za sedamdesetima podudarala se sa žudnjom za pametnijim i politički relevantnijim američkim filmom, a odsustvo takvih filmova mistično se poklapalo s odsustvom Terrencea Malicka. Režiser “Badlands” u tih je dvadeset godina postao ne samo filmski Salinger, već i više od toga: nešto poput šijitskog proroka Alija, mesije kojeg se čeka da iziđe iz pećine i izvede zaglupljeni film iz doline suza.
A tada se, nakon dvadeset godina, mesija vratio. Vratio se 1998. i snimio čudesni film, ratnu dramu “Tanka crvena linija” koja je mogla jedino još čvršće cementirati famu o velikom, čudnovatom umjetniku.
U eri sequela, u filmskoj kulturi kojom je dominirao infantilitet, Malick je postao Veliki Umjetnički Iskupitelj američke filmske kulture. Postao je to s tri maestralna filma, od kojih je posljednji - “Thin Red Line” - za mene jedini film o ratu koji sliči na rat kakav ja osobno pamtim.
Luč ili pozer
Mesije se, međutim, ne propituje: njih se slijedi. I upravo je to bila sudbina koja se dogodila Malicku. Nakon “Tanke crvene linije” on će snimiti dva filma koji će, po mom mišljenju, biti u najmanju ruku problematični. Međutim, Malick više nije bio režiser, on je postao potporanj na kojem opstoji američka visoka filmska kultura, i njegovo se djelo više nije propitivalo.
A raspra o tome je li Malick zadnja luč američkog filma ili tek pozer opet se razgorjela kad se sredinom ove godine pojavio novi Mesijin film - “The Tree of Life” (Drvo života). Malickova kozmičko-autobiografsko-religiozno-metafizička drama predstavljena je ovog proljeća u Cannesu, gdje je doživjela neobično podvojeni prijem: na novinarskoj projekciji dio se prisutnih smijao i zviždao, no žiri joj je dao Zlatnu palmu. Dio kritika bio je suzdržan, ali su zato američki kritičari bili trijumfantni, a Justin Chang, kritičar Varietyja, one koji su filmu spočitavali pretencioznost nazvao je “lakrdijašima”.
Najveći dio anglosaksonske kritike - od veterana Rogera Eberta do Petera Bradshawa - slavio je novi Malickov masterpis, dok su drugi ismijavali Malickovu grandioznu preuzetnost, poput uvijek duhovitog Britanca Johnatana Romneya koji je napisao kako ne može ozbiljno uzeti film koji tri sata ustrajno kazuje “Gle! Kakva je slava Stvaranja!” Takva oštra podioba u određenoj je mjeri razumljiva, jer Malickov film doista jest čudan pačvork čudesno dirljivog i adolescentski banalnog, u što se može uvjeriti i hrvatska publika koja ga može gledati od ovog četvrtka.
Malo film o odrastanju, malo kozmološki traktat, a najviše simfonija sa slikom, “Drvo života” otpočinje citatom biblijske Knjige o Jobu, da bi se potom radnja premjestila u teksaški gradić Waco ranih pedesetih.
U prvoj sceni, obitelj glavnih junaka O’Brienovih dobiva telegraf koji javlja da se najstariji sin - kojeg u filmu ne vidimo - ubio. Obitelj sačinjava otac ( Brad Pitt), strogi patrijarh, profesionalac u aviokompaniji koji djecu odgaja strogo, učeći ih poslušnosti, stezi i konformizmu.
Rane pedesete
Majka ( Jessica Chastain) sasvim je drukčija, eterično, blago biće, pomalo mistik i esencija čiste ljubavi. Uz njih, odrastaju i dvojica sinova: mlađi Steve je fizički kopija oca, njegov miljenik i sljedbenik. Glavni junak Jack (sjajni dječak Hunter Mc Cracken) posve je različit: šutljiv i naizgled nesimpatičan, buntovan spram očevu drilu i puno bliskiji majci.
Ovako izložen, “The Tree of Life” doima se kao sociopolitička studija američke suburbije pedesetih, poput “Revolution Road”. No, istina je daleko od toga. Jer, tu memoarsku jezgru Malick je dogradio… pa, otprilike svime što je mogao. Tako u jednoj od fabularnih linija pratimo sad odraslog Jacka ( Sean Penn), urbanog profesionalca u New Yorku koji kreće na mistično putovanje kroz izmaštane pejzaže i u zagrobnom svijetu susreće svoje mrtve.
U dugoj, polusatnoj digresiji u prvom dijelu filma, Malick priču o O’Brienovima dograđuje cijelom kozmološkom digresijom u kojoj uz frapantne vizualne efekte dočarava veliki prasak, oblikovanje Mliječne staze, nastanak Zemlje, pa čak i dinosaure i njihovu propast. Dodajte tomu Couprina, Bacha, Mahlera, Smetanu, Goreckog, biblijske citate i senzacionalnu kamera Meksikanca Emanuela Lubetzkog, dodajte poduže trajanje i imate film koji vam u oči vrišti “Ja Sam Velika Umjetnost”.
Ono što je sigurno najzdraviji dio Malickovog grandioznog filmskog čudovišta jest - priča o odrastanju. Taj Waco 50-ih i studija opresivne, konformističke američke obitelji doista je komad velikog “filmmmakinga”, emocionalno točna, poetična i filmski raskošna obiteljska minijatura.
Svi likovi su suptilno nijansirani, svi glumci izvrsni (Brad Pitt je sjajan u ulozi ideološki zaglupljenog patrijarha). Sjajno je sugerirana sloboda i nesputanost dječaštva kroz briljantno režirane scene dječačkog klatarenja na ulici.
Obiteljska minijatura
Da je taj Teksas pedesetih ostao jedini fokus filma, “Drvo života” ostao bi veliki, genijalni i bestidno privatni film, nalik “Zrcalu” Tarkovskog ili Bergmanovom “Fanny i Aleksandar”. Ali, Malicku, baš kao da je preuzetni adolescent, to nije bilo dosta. On je u filmu htio i Boga i Darwina, i Bibliju i Tibetansku knjigu mrtvih i Discovery Channel.
“The Tree of Life” kao da je veliki kino - dinosaur, krupni, grandiozni, nesklapni film koji tjera na divljenje, a istodobno pod svojom težinom ne može hodati po žitkom mulju.