Prvo nas je zabavljao kao tv “primitivac” Ali G, tip iz londonskog predgrađa koji je čak dogurao do britanskog parlamenta, zatim se prometnuo u Borata, političkog misionara iz Kazahstana koji je odlučio upoznati Ameriku, bio je gotovo neprepoznatljiv kao modni freak Brüno, austrijska gay ikona, a naposljetku smo ga upoznali i kao diktatora, tj. admirala generala Aladeeena.
U kinima je britanski komičar Sacha Baron Cohen zbilja bio čovjek s tisuću lica i time bi mogao bi konkurirati legendarnom Lonu Chaneyju, samo što se puno manje služio maskom.
Ta mu nije ni trebala, tek efektan kostim zahvaljujući kojem bi se u hipu preobrazio iz ekscentričnog talijanskog brijača u Londonu 19. stoljeća (“Sweeney Todd”) u pariškog inspektora s oduzetom nogom (“Hugo”), pa u škrtog gostioničara Thénardieua (“Jadnici”). Je li moguće da će toj živopisnoj galeriji likova Cohen u bliskoj budućnosti dodati i manijakalnog katoličkog svećenika koji u nekom gradiću buši kondome kako bi povećao katastrofalan natalitet toga kraja?
Čekajte malo, pa nije li takvu ulogu u nas igrao Krešimir Mikić u filmu “Svećenikova djeca”, velikom hitu Vinka Brešana, koji je u par mjeseci prikazivanja u našim kinima skupio 160 tisuća gledatelja?! Upravo je o tome i riječ, zagrebačko poduzeće Inter film, koje je proizvelo film, dobilo je nekoliko ponuda od stranih filmskih kompanija za otkup prava kako bi se napravila još jedna verzija te priče, ali s drugim glumcima, u drugom ambijentu i na drugom jeziku.
Zainteresirani su Nijemci i Irci, no svakako je najzanimljivija ponuda ugledne francuske produkcijske i distributerske kompanije Wild Bunch (u paleti njihovih uspjeha izdvajaju se canneski pobjednik “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” te oskarovci “Kraljev govor” i “Umjetnik”): njihov američki ogranak uvjeren je da bi ta priča mogla zainteresirati Sachu Barona Cohena, jer je lik don Fabijana kao stvoren za njega. Ako i ostvari dogovor, na snimanje filma vjerojatno će se počekati: recimo, ovog tjedna u našim kinima upravo počinje prikazivanje hollywoodske komedije “Vjenčanje godine”, prerade francusko-švicarskog filma “Moj brat se ženi”, za koju su prava otkupljena u drugoj polovici prošlog desetljeća i trebalo je šest godina da dobije “zeleno svjetlo”.
Zanimanje stranaca za “Svećenikovu djecu” baca u drugi plan kuknjavu zbog čega se hrvatski filmovi ne mogu probiti na velike svjetske festivale: ipak se čini važnijim da tu i tamo snimimo poneki film čija je priča tako originalna i zanimljiva da velike kinematografije požele napraviti svoju verziju. Prvaci u toj vrsti posla su Francuzi, velik broj njihovih filmova prerađen je za američko tržište, posreći se Talijanima, Nijemcima i Britancima, no bilo bi sjajno kada bi se pridružila i Hrvatska.
Scenarij za “Svećenikovu djecu” napisao je Mate Matišić i to je veliko priznanje našem dramatičaru, koji već više od desetljeća opslužuje hrvatsku kinematografiju uistinu prvorazrednim idejama. Njegove “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića, priča o dvjema curama u ljubavnom odnosu koje izazovu zgražanje susjeda, mogle su s malo više sreće završiti u Veneciji ili u Cannesu, no i ovako su izazvale pozornost.
Filmovi “Kad mrtvi zapjevaju” i “Cvjetni trg” Krste Papića koristili su motive njegovih drama i možda nisu na najbolje iskoristili potencijal: u prvom je dosjetka da dvojica gastarbajtera insceniraju smrt jednoga od njih kako bi se domogli njemačke penzije, a u drugom glumac kazališta lutaka na nagovor policije izigrava svećenika kako bi privolio ozloglašenog mafijaša da prizna zločin.
Stječe se dojam da je Matišić prava riznica ne samo za kinematografiju nego i teatar - zaintrigira čak i onda kad redatelji ne izvuku maksimum iz njegovih predložaka.
‘Ritam zločina’ upropastila je nejasna vlasnička struktura
Rijetko je kad hrvatski film zainteresirao strance za eventualnu preradu, no najpoznatiji je slučaj art trilera “Ritam zločina” Zorana Tadića po scenariju Pavla Pavličića, nastalog po njegovoj vrlo kratkoj pripovijeci “Dobri duh Zagreba”. Za filmska prava zainteresirao se Jeremy Kleiner, danas vrlo poznati producent (ovoga ljeta u kina stiže njegov film “Svjetski rat Z” s Bradom Pittom), koji je prvo namjeravao priču prodati kompaniji Richarda Donnera (“Superman”, “Predskazanje”) i njegove supruge, također ugledne producentice Lauren Shuler.
Postojala je već i glumačka podjela, film je trebao realizirati nekadašnji hollywoodski “major” MGM, no pregovori su propali jer su “Ritam zločina” proizveli Televizija Zagreb i beogradski Centar film, a potonji je imao nejasnu vlasničku strukturu. Kleiner je pregovore s Hrvatima vodio tijekom 2002., a poslije ih je obnovio kada je prešao u kompaniju Brada Pitta Plan B Entertainment, ali od američke verzije “Ritma zločina” opet nije bilo ništa.