Na moju tvrdnju da je danas srpski film - pogotovo onaj s alternativnim štihom - opet najzanimljiviji u regiji, Srđan Keča je odgovorio protupitanjem: “Zavisi što se smatra regijom. Ako se tu ubrajaju Rumunjska i Bugarska, onda baš nisam siguran”. Iz te primjedbe očito je da moj sugovornik nije dugo boravio na ovim prostorima i da sve promatra pomalo s distance.
Presudni francuski tečaj
U nas se izraz “regija” uglavnom koristi za zemlje bivše Jugoslavije, međutim, Keča je u pravu kada ga proširuje na šire balkansko područje. Uostalom, posljednjih godina više je boravio u Londonu nego u Beogradu: tamo je diplomirao na britanskoj Nacionalnoj školi za film i televiziju, koja mu je producirala dva najpoznatija filma, “Pismo ocu” i “Priviđenje” (Mirage), kojima je stekao priznanja diljem svijeta. Njih je, kao i svoj prvijenac “Poslije rata”, predstavio ovog vikenda u Zagrebu i bio posebno zaintrigiran primjedbom jednog gledatelja u kinu Tuškanac, koji je nakon projekcije ustvrdio da je imao dojam da mu na ekranu promiče vlastiti život: brat mu se zvao Davor kao i Srđanov, majka također Ljiljana, a i otac je imao sličnu sudbinu. U Beogradu mu je pak jedna gledateljica uputila e-mail, opisujući kako je taj film za nju bio poput katarze.
Srđan Keča kao dječak nije ni pomišljao da će snimati filmove. Zanimala ga je astronomija i sve što je u vezi s njom, pa ne čudi što je nekadašnji klinac iz Pančeva upisao teorijsku fiziku na beogradskom sveučilištu. Nakon druge godine bilo mu je jasno da se takvim nečim ne namjerava baviti, a stjecajem okolnosti pročitao je oglas da će ugledna francuska organizacija za dokumentarni film Ateliers Varan (osnovao ju je legendarni Jean Rouch) održati na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti tromjesečni tečaj za potencijalne filmaše. Prijavio se i bio primljen.
Goranci s Kosova
Dokumentarni film mu tada uopće nije bio u žiži interesa, o igranom je već puno više znao jer su mu roditelji u jednom razdoblju imali videoklub, pa je neko vrijeme proveo okružen tisućama videokazeta, međutim, kada su profesori počeli prikazivati klasike te filmske vrste, odmah se zainteresirao. Po završetku tečaja osnovao je s kolegama Atelier Varan Beograd, dobili su sredstva za opremu i produkciju od Medijskog fonda europske agencije za rekonstrukciju i francuskog veleposlanstva te se bacili u filmsku pustolovinu.
U takvim uvjetima nastao je 2006. njegov prvijenac “Poslije rata”. Još u djetinjstvu znao je za Gorance, Slavene muslimanske vjeroispovijesti s Kosova, a od znanaca je tada stekao dojam da ti ljudi koji žive visoko u brdima nemaju pojma što se oko njih događa. Svidjela mu se ideja da pokaže nešto malo drukčije, pomalo bajkovito s tih prostora, međutim, kada je došao tamo shvatio je da nema govora o ruralnoj pastorali: Goranci su se, naime, borili na strani Srba i to skupo platili. Proveo je tamo osam mjeseci, u nekoj šupi improvizirao je ležaj, ponekad skoknuo do Beograda da se istušira, a tonski snimatelji mijenjali su se kao i koncepcija filma.
U odnosu na njegova kasnija ostvarenja, koja su bliža filmskim esejima, “Poslije rata” je bio klasičan dokumentarac, ali i odmah prepoznat kao nešto posebno. Keča je postao poznato ime na srpskoj dokumentarnoj sceni, ne samo kao redatelj, nego kao aktivist i selektor, a presudna je bila odluka da upiše u Londonu Nacionalnu školu za film i televiziju. Dobio je stipendiju, što na žalost nije bilo dovoljno za školarinu, ali su tamo bili dostatno tolerantni na njegova kašnjenja s uplatama. Živio je između Londona i Beograda i iznimno puno snimao: u protekle dvije-tri godine završio je pet filmova, od toga jedan cjelovečernji s kolegama.
Pitanja bez odgovora
Nacionalna škola za film i televiziju producirala je njegovo najpoznatije ostvarenje “Pismo ocu”. Otac Marinko umro mu je 2008. godine, otuđen od obitelji nakon traumatičnog iskustva u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Srđan Keča je napravio neku vrstu “kućnog filma” u kojem izlaže očevu životnu priču i postavlja mu pitanja na koje ne dobiva odgovore. Sada je već bio iskusan filmaš, znao je da ne smije ići previše u širinu i film koji traje nešto manje od 50 minuta sačinio od fotografija i tri sugovornika: jedan od njih bila je njegova majka, koja se u jednom trenutku rasplakala. Razgovarali su samo tijekom jedne večeri, dugo u noć, a redatelj je bio sam iza kamere, više mu nije trebala pomoć tonskog snimatelja, što je osiguravalo potrebnu intimnost. Ispovijedi koje je dobio od svojih “protagonista” nisu bile provizorne, jer su im prethodile čitave seanse prethodnih razgovora.
Nove mogućnosti
Kečin diplomski film “Priviđenje” snimljen je u Dubaiu i reklo bi se da je bio skup, no koštao je točno 4 i pol tisuće funti, što je u okviru predviđenog školskog budžeta: novac je uložen u putne troškove, smještaj i hranu, a redatelj je snimao ne osobito kvalitetnom školskom Panasonic kamerom, koristio filtere, dok je fascinantan vizualni prosede ostvaren je u postprodukciji. Ovdje je već koristio postupak koji je naučio od svog velikog uzora, pokojnog francuskog dokumentarista Chrisa Markera: ne snima se po scenariju, nego se stvarnost bilježi kamerom i u završnoj verziji dobiva mjesto koje struktura zahtijeva. Ništa se ne određuje unaprijed. Gledatelja se ne uvlači u film pričom, psihološkom identifikacijom, od njega se traži da “gleda” i da na svoj način tumači ono što vidi.
Svjetski uspjeh “Pisma ocu” i “Priviđenja” otvorio je Keči niz mogućnosti. Ne tvrdi to izravno, a kad kao svoje druge uzore nabraja Portugalca Pedra Costu i Francuza Bruna Dumonta, očito je da bi sada rado napravio igrani film. Kako kaže, nije siguran da će živjeti u Srbiji, ali bi tamo svakako volio snimiti naredni film. Kod kuće je stvarnost najopipljivija.