Redateljski prvijenac Danila Bećkovića “Mali Budo” vidjelo je u regiji preko 400 tisuća gledatelja (dakako, najviše njih u Srbiji), što je impresivna brojka. Bećković je novi film opet napravio po scenariju produktivnog Dimitrija Vojnova, no nema šanse da taj ponovi sličan uspjeh iako je to za hrvatske standarde i dalje megahit: u tri tjedna prikazivanja skupio je u srpskim kinima skoro 150 tisuća posjetitelja.
Puno više vjerojatno neće jer nije tako bezobrazan ni politički provokativan poput “Malog Bude”, u kojem se naveliko zafrkavalo Crnogorce i Srbe. I ovdje ima dosta žaoka, ali nisu u prvom planu: u središtu priče je sporo sazrijevanje karatista u godinama, koga su zbog neozbiljnosti isključili iz sportske federacije. Ne preostaje mu drugo nego da postane izbacivač u noćnim klubovima ili da se bori na crno u mečevima u kojima je sve dopušteno.
Ništa od toga mu se previše ne dopada, a poznanstvo s dječakom koji je također lud za karateom i njegovom zgodnom mamom za njega je životna prekretnica. Film je svojevrsna posveta opusu klasika sentimentalne srpske komedije Milana Jelića (pogotovo filmovima “Tigar”, “Rad na određeno vrijeme” i “Maturanti”), odlično je režiran i glumljen, sniman na lokacijama koje danas rijetko viđate u srpskim filmovima, a slika društva u tranziciji u drugom planu nevjerojatno je subverzivna. Svi moraju raditi dva posla da pristojno žive, pa čak i policija.