Svečanim otvaranjem u festivalskoj sali Lumière u utorak navečer u Cannesu je otvoren 71. filmski festival.
Festival su, ruku pod ruku i na ne-baš-tako perfektnom francuskom, otvorili predsjednica ovogodišnjeg žirija Cate Blanchett te Martin Scorsese, veliki američki režiser koji je u Cannes stigao uveličati jednu od ovogodišnjih obljetnica. Scorsese je, naime, kum 50. godišnjice Quinzaine des Réalisateurs (Dvotjedan redatelja), programa koji je nastao šezdesetosmaški bunt protiv okoštalog festivala, da bi se do danas pretvorio u njegov neodvojivi i uvaženi dio.
Sam početak Cannesa ponajviše je u znaku rata između festivala i internetskih platformi, ponajprije Netflixa. Nakon što je prošle godine festival donio odluku da u natjecateljskom programu ne smiju igrati filmovi koji neće imati kino distribuciju, Netflix je ove godine povukao svoje naslove i iz svih popratnih programa. Dok drugi festivali u posljednje vrijeme sve više uključuju VR I TV serije, a prošle godine imao ih je u programu i Cannes, ove se godine Cannes opredijelio da bude utvrda čiste, konzervativne kino kulture: bez VR-a, bez TV serija i bez Netflixovih filmova. Mnogo je onih koji misle da je tim “pročišćenjem” moćna i utjecajna smotra sebi pucala u nogu.
Dolazak na vjenčanje
U godini s malo holivudskih naslova, direkcija se odlučila natjecateljski program otvoriti filmom “Todos lo saben” (Svi to znaju), iranskog redatelja i dvostrukog oskarovca Asghara Farhadija. Riječ je o filmu koji je Farhadi snimio u španjolskoj produkciji, na španjolskom jeziku i s nekim od najvećih hispanofonih zvijezda, uključujući Penelope Cruz, Javiera Bardema te argentinskog glumca Ricarda Darina.
Junakinja filma (Cruz) djevojka je koja se davno udala u Argentinu, a sada pristiže u rodni gradić u središnjoj Španjolskoj na sestrino vjenčanje. S njom je i njena pustopašna tinejdžerska kći. U gradu junakinja susreće i svoju staru ljubav, sina sluge koji je u međuvremenu postao uspješni vinar (Bardem). U noći vjenčanja, međutim, junakinjina kći nestane, a obitelj dobiva SMS-om zahtjev za otkupninu. Otac otete (Darin) financijski je propao, pa je junakinjina stara ljubav jedini čovjek koji im može dati novce. To, dakako, razgori stare razmirice, ljubomore i rane.
Ukrajinska pokrajina
Farhadijev film je ladanjski whodunit krimić koji svoju glavnu tezu nosi u naslovu. Premda su obitelj i mala sredina pune tajni, te “tajne” - preljube, lažna očinstva, dugove i kletve - zapravo svi znaju i koriste protiv drugih. Pri tom niz tajni i peripetija koja ispadaju iz ormara nerijetko ostavljaju dojam sapunice, a ta bi se sapunica, s obzirom na vinarski i genealoški podtekst, mogla mirno zvati “Loza”. Sve to Farhadi je upakirao u film koji izgleda kao produkcija španjolske turističke zajednice - s puno boja, hedonizma i pjesme.
Uz Farhadijev film, službeni je program u srijedu donio i film “Donbass” autora Sergeja Loznice, velikog dokumentarista koji usporedo snima i kudikamo slabije igrane filmove. Podrijetlom Bjelorus, ruski đak, ali boravkom i političkim opredjeljenjem Ukrajinac, Loznica u tim igranim filmovima često kritizira rusku politiku i društvo, autoritarnost, kult ličnosti i državno pravoslavlje. I “Donbass” spada u takve filmove. Smješten u odmetnutu ukrajinsku pokrajinu pod kontrolom paravojski, film Loznice pokazuje društvo samovolje u kojem je “fake-news” postao gradivni princip.
U prvoj sceni, maskeri i TV ekipa maskiraju i režiraju statiste koji će glumiti “žrtve” u granatiranom autobusu. Vlasti organiziraju “pronalazak” skladišta zaliha lijekova u ormaru ravnateljice rodilišta koju kane svrgnuti. Paravojske konfisciraju skupe aute, iznuđuju otkupninu od poslovnih ljudi, vlast vezuje za bandere “fašiste” da bi ih svjetina koja čeka autobus kinjila. “Donbass” je, ukratko, nešto gora verzija nama poznatih “fenomena” SAO Krajine i Herceg-Bosne, a ono što je zajedničko svim likovima u filmu je uvjerenje da se bore protiv “fašista”. Sve to Loznica prikazuje bez puno bremzi ili uvijanja. “Donbass” je naprosto propagandni film, pomalo nalik hrvatskim filmovima 90-ih, a čak i bradati dragovoljci izgledaju kao da su ispali iz “Cijene života” ili “Vrijeme za…”. Razlika je tek to što je “Donbass” napravio nešto darovitiji režiser.
Ptice ljeta
U srijedu je počeo i obljetnički 50. Quinzaine, a film koji ga je otvorio stigao je iz Kolumbije. Riječ je o filmu “Ptice ljeta” Cristine Gallego i Cira Guerre, režisera koji je preklani nominiran za Oscara za svoj film “Zagrljaj zmije” o amazonskom šamanizmu.
U “Pticama ljeta” Gallego i Guerra pripovijedaju o počecima kolumbijskih narkokartela u 60-im godinama. Vode nas u vrijeme kad prvi Amerikanci stižu u Kolumbiju i traže travu, a prodavati im je počinju lokalni domoroci. Prva trgovina odvija se tako što bosonogi indiosi stogove marihuane magarcima prevoze do aviona. Kultura koja počiva na složenom običajnom pravu i praznovjerjima u kratko se vrijeme pretvara u kulturu terenaca, pištolja, razvrata i gramzivosti, da bi na koncu filma dva bratska klana potonula u krvavu zavadu. Vrlo zanimljiv film koji naoko toliko poznatu priču o kartelima izlaže iz neočekivane povijesne i etnološke perspektive.