U Hrvatskoj je ovog tjedna kao gost motovunskog festivala boravio istaknuti poljski multimedijski umjetnik, redatelj, glazbenik, slikar i pisac Lech Majewski . Majewski je predstavio svoj posljednji i najpoznatiji film “Mlin i križ” koji pripada neobičnom filmskom hibridu. Film u kojem glume Rutger Hauer, Charlotte Rampling i Michael York ekranizacija je - slike, glasovitog “Uspona Krista na Kalvariju” slikara Petera Brüghela.
Film 'Mlin i križ' prikazan je na netom završenom Festivalu u Motovunu
Slikarski trikovi
Autor “Mlina i križa” neobičan je multimedijski umjetnik uspješan u više područja. U trenutku kad mu je njujorška MoMA postavila retrospektivu, bio je najmlađi umjetnik koji je dosegao takvo priznanje. Njegovi filmovi poput “Angelusa” i “Wojaczeka” festivalske su uspješnice, no režirao je i nekoliko filmova u Hollywoodu, te napisao scenarij za Schnabelov “Basquiat“. K tomu, piše muziku, sklada opere, režira operu u kazalištu, a među ostalim režirao je i “Black Ridera” T. Waitsa u Njemačkoj.
‘Mlin i križ’ je ekranizacija slike, što nije uobičajeno. Kako se dogodio projekt?
- To mi je bila životna opsesija. Kad sam bio mali, moj je ujak predavao na konzervatoriju u Veneciji, i ja sam putovao ljeti iz Katowica u Veneciju s dugim presjedanjem u Beču. Otišao bih uvijek u sobu 10 Kunsthistorische muzeja, gdje bih satima gledao Brüghela. Uvijek mi je bio blizak, sličan Felliniju. Dok kod drugih starih majstora likovi kao da poziraju, kod Brüghela oni na vas ne obraćaju pažnju. Glavna radnja uvijek je u pozadini, nikad naprijed. Uzmite ‘Pad Ikara’: vi vidite orače, ribare, barku, a da ne znate naslov slici, ne biste ni uočili kako Ikar pada u jezero. I shvatio sam da je u tome Brüghelova revolucija, filozofija…
Otac zlikovac
U kom smislu filozofija?
Brüghel prikazuje svijet u kojem ljudi i ne primjećuju glavnu radnju jer su prezauzeti sami sobom. I to je istina! Ljudi nikad ne primjećuju ono najvažnije, poput Ikara ili Krista, a to znači da ni mi danas možda ne primjećujemo ono što će se ispostaviti kao najvažnije. Drugo, kod Brüghela se radnja uvijek događa u provinciji jer se ključne stvari u civilizaciji događaju daleko od centra, daleko od Rima u novozavjetnom slučaju. Treće: Brüghelovi likovi su luzeri. I Ikar i Krist su gubitnici, poraženi, i to je nevjerojatna poruka: da će oni koji su dolje jednom biti gore.
Film se temelji na eseju o ikonografiji slike?
- Tako je. Projekt je počeo slučajno, tako što mi je američki novinar Michael Gibson poslao knjigu u kojoj ikonografski, politički i stilski interpretira ‘Uspon na Kalvariju’. Čitam puno povijest umjetnosti i ne volim uvijek te knjige. Ali volim ikonografiju, uživam u otkrivanju značenja mrtvih priroda. Vi vidite u tanjuru trulu voćku, a i ne znate da je poruka ta da je u obitelji razmetni sin. Gibsonova knjiga bavila se time, otkrivala je priču iza slike. Pročitao sam je i poželio raditi film. On je htio da radimo dokumentarni, ali ja sam rekao da hoću igrani.
Kod nas je vaš najpoznatiji film ‘Basquiat’ koji ste napisali, ali odustali ste od režije?
- Basquiata sam poznavao s njujorške slikarske scene, kao i Harringa i Schnabela. Vijest da je umro dočekala me kad sam u londonskom studiju Pinewood snimao film i koristio pauze da u biblioteci Windsora listam Leonardov kodeks. Više volim stare majstore poput Giorgionea ili Mantegne nego suvremenu umjetnost, koja mi se najčešće čini zaključana, zapečaćena, plastična - ima efekt, ali nema dubinu. Basquiat je bio drukčiji. Želio sam napraviti film o njemu, intervjuirao sam 75 ljudi i napisao scenarij. A onda su počeli problemi. Naime, Basquiat je umro, umrla mu je mater, a sestra je katatonična. Jedini nasljednik prava je otac koji je u scenariju bio pravi zlikovac. On je bio monstrum, vezivao ga je psećom ogrlicom uz stol kad bi prolio Coca-Colu. Došli su nam odvjetnici i rekli da ćemo s takvim scenarijem imati pravosudni košmar. Scenarij je ublažen, ja sam odustao, a kako sam znao da Julian Schnabel želi režirati, prepustio sam mu projekt koji je dovršio.
Osim sa slikarstvom, imate intenzivne veze i s muzikom. Režirate operu, pišete muziku i opere, a jednu ste i ekranizirali. Taj film - ‘Jelenja soba’ - najdraži mi je vaš film?
- Hvala. Izvorno je napisana za scenu, a onda mi je poljska TV predložila da snimimo predstavu. Rekao sam da bih radije da snimimo umjetničku rekreaciju u drugom mediju.
Oko glavnih glumaca
Ljudi kažu da su vaše operne režije neobične?
- I to me naučio Brüghel! Ljudi koji režiraju operu obično gube puno vremena nastojeći režirati glavne junake, koji su opterećeni time da imaju vezu s orkestrom, da otpjevaju dobro, teškim make upom i fizičkim naporom. Pustim na miru, ne režiram njih nego sve oko njih i nastojim oko prvog scenarija graditi drugi, moj scenarij.
Kako je produciran ‘Mlin i križ’?
- Mukotrpno, s dugom postprodukcijom. Povezivali smo žive glumce, pejzaže, atmosferske efekte i blue screen, većina kadrova ima više od 40 vizualnih slojeva. Film je izvorno trebao biti prikazan u pet velikih muzeja - Louvreu, Pradu, Kunsthistorischeu, MoMA-i i Smithsonianu, mjesec dana u njihovim dvoranama. Međutim, kad je bio gotov, ušao je u Sundance, pa preko festivala i u kinodistribuciju.